U čast prirode
Ponekad želim da nisam pročitao nijednu knjigu. Da nikad nisam otvorio nijednu novinu, i da nisam čuo za televiziju. Da nikad nisam video nijedan grad i da nikad nisam čuo za reči kao što su: „politika”, „bog”, „crkva”, „kultura”, „tradicija”, „ideologija”, „pornografija” . Da iz velike šume muzike nikad nisam izašao i da mi je ceo svet zauvek ostao Čudo, kojem se niti klanjam niti istim vladam, već u njemu samo postojim i čudački činim čudilo. Svaka životinja, svaka biljka i svako drvo bili bi moji prijatelji; i ja bih bio njihov prijatelj. Svaki užas bi se onda na meni slomio, kao talas o stenu, i pred licem lepote svaka bi zver stala i izgubila se u tišini. I ja kada bih plakao, svaku moju suzu nosila bi reka i stvarala jednu novu veliku reku a kada bih se smejao; svaki moj osmeh nosili bi vetrovi i ptice u daleke gore, i velike planine bi odjeknule moje pravo ime koje nijedan ljudski jezik ne poznaje. I ja više ne bih bio čovek nego Čudak u Čudu. ...