Постови

Приказују се постови са ознаком emocije

Baraka: majmun na kraju sveta i podsećanje na ljudski rod

Слика
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...

Baruh Spinoza za savremeni svet

Слика
Samuel Hirszenberg's imagined scene of Uriel da Costa instructing Spinoza (1901) „ Božanski Spinoza, oprosti mi. Postao sam ludak.“ (1) Ova rečenica, izgovorena od strane doktora Nauma Fišelsona, glavnog junaka priče Spinoza pijačne ulice Isaka Baševisa Singera, sažima ironični preokret u njegovom životu: od apstraktnog obožavanja filozofskih ideala do prihvatanja ljudske dimenzije svoje egzistencije. Fišelson, usamljeni filozof koji je decenijama proučavao Spinozinu Etiku , suočava se s Dobom, spontanom i toplom ženom iz svoje zgrade. Njena vedrina i životna energija uzdrmavaju njegov intelektualni svet, podsećajući ga na lepotu svakodnevnog života. Uprkos svojoj posvećenosti racionalizmu, Fišelson na kraju prepoznaje ljudske emocije kao neizostavan deo postojanja i pronalazi novo značenje Spinozinog koncepta Amor Dei Intellectualis:  intelektualne ljubavi prema Bogu. Isak Baševis Singer, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1978. godine, koristi ovu priču da osvetli paradoks...

Pećina srca

Слика
  Klavir stoji tiho, ali u njemu je još uvek pokret. Dirke se ne pomeraju, ali nešto u prostoru diše, kao da tonovi nisu otišli, već čekaju. Ruke koje su ih stvorile nisu ovde, ali nisu ni nestale. Njihov trag ostaje u pauzama, u nečemu što je više od zvuka – u osećanju koje se ne čuje, ali je u srcu. Nova godina dolazi polako, bez pompe, bez obećanja. Nosi sa sobom samo trenutke, male, lomljive delove koji mogu da se sastave u nešto, ako ima ko da sluša. Nije ovo kraj pesme. Možda pesma nikada ne prestaje. Ona ostaje u pećini srca, u onome što se ne zaboravlja. Note ne odlaze – samo čekaju da ih neko pronađe. U čast ubijenog, velikog srpskog kompozitora Andrije Čikića, čije nas note podsećaju da emocije nisu slabost, već glas života. Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa u magli Beograda, 1.1. 2025. Podrži naš blog! Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06 Na ime: Vladimir Tomić ...