Baraka: majmun na kraju sveta i podsećanje na ljudski rod

Слика
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...

Ukratko o filmu Baraka

ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSA Čitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.



  Prošlo je 27. godina od kako se pojavio film Baraka. U gornjem insertu iz filma može se čuti pesma „Domaćin Serafima“, koju izvodi muzički sastav „Mrtvi Mogu Plesati“....

  Vidim da još uvek mnogim ju-tub komentatorima nije jasno zašto baš ta pesma, sa takvim nazivom i takvom melodijom; prati baš ove scene i baš ove slike. Naivan čovek, sklon da sve posmatra profano, ako je malo  osetljiv; on plitko veruje da se radi o siromaštvu: da su to neki  tamo siromašni ljudi kojima, eto, moćni i bogati zapad treba da pomogne; da postanu malo imućniji i tako će, nada se taj čovek, nestati problemi i poteći će med i mleko.

  On ne vidi da na ovim video snimcima nisu nikakvi siromasi već sve bogataš do bogataša; uključujući one koji na samom početku kopaju po deponiji, po đubrištu. On ne shvata, niti čak može to bar izdaleka da doživi; da njihovo bogatstvo nije u novcu; da njih to sve odavno ne zanima, kao ni bilo koja od takvih njegovih društvenih i političkih ambicija. Ne uspeva da vidi sreću i lepotu na njihovim uprljanim, neopranim licima; sreću kakvu on nikada nije doživeo, te je zato i ne vidi. On ih čak i sažaljeva, ne shvatajući da nije u toj poziciji da bilo koga sažaljeva i da bi pre trebao da im zavidi, a po mogućstvu i da im se priključi na nekoj od tih deponija; da ga leče od njegove savremene, globalne bolesti, o kojoj svi pričaju, ali još niko se nije usudio dati joj novo, međunarodno ime usred nekog kongresa takozvanih Ujedinjenih nacija i takozvane Svetske zdravstvene organizacije, premda ta bolest jeste drevna.  I tako, ovaj čovek misleći za sebe da je zdrav, a duboko i smrtno bolestan; nastavlja da životari, nastavlja da živi nesrećno okružen materijalnim zadovoljstvima. Još uvek se on pita: zašto se prateća pesma zove:  The Host of Seraphim"....


     Vladimir Tomić, Razneseni Svemir (Oblak Kaktusa) 


Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Baraka: majmun na kraju sveta i podsećanje na ljudski rod

Vulgarna era, narandžasta mačka i treći govor o ljubavi

Ogledala, želje i nesvesno: Kako Žak Lakan objašnjava naš svet