Crveni traktor (U čast neznanog studenta), srpski i engleski prevod
(U čast neznanog studenta)
Iscurio sam iz sopstvenog sela jednog prošlog podneva, onako stihijski, kao da će
mi planina pobeći ako joj na tren okrenem leđa. Iskreno govoreći, nisam ni
planirao da otpočnem nekakvu ličnu revoluciju; samo sam hteo da obavim najdužu
šetnju u životu: od blatnjavog šumskog puta do asfalta, pa sve do natrpanih
gradskih ulica gde se, po glasinama, odvijaju protesti. Osećao sam da te
demonstracije pripadaju svima, ali ja sam imao potrebu da budem sasvim sam.
Od malih nogu imao sam neobičnu fiksaciju: u garaži mog dede stajala je gomila
metalnog starudija. Između ostalog, izvirivao je i jedan izlizani crveni traktor,
naslonjen na raspukli zid koji kao da je pucao pod težinom teške nostalgije. Taj
traktor nikada nije radio. Koliko znam, bio je više ukras nego oruđe. Ali nešto u
njegovoj boji, onoj oštroj, postojanoj, privlačilo me je. Činilo mi se da je ceo
kosmos, sav miris mokre zemlje i sva buka vetrova, stao u taj rezervoar.
Dok sam koračao niz krivudave puteve, sećao sam se kako sam, pre samo par
nedelja, na nečijem ekranu u planinskoj kafanici video prizor: gomila ljudi stoji na
visokom zidu išaranom šarenim natpisima. Neki su mahali natpisima koji su
veličali solidarnost, a na pojedinim delovima tog zida bile su izlepljene poruke o
ljubavi i jedinstvu. Nekome je to bila čudna turistička slika, a meni je delovalo kao
da su ti ljudi odlučili da gaze granicu između stvarnosti i sna, da je pregaze
cipelama i strpljenjem. Kao da su obznanili: „Ovo ovde više nije granica, sad je
samo stepenik.”
U nekom drugom snimku, video sam pojedinca u tesnom odelu, podignute ruke,
kako strastveno viče u mikrofon ili možda viče u vetar, teško je bilo razaznati. Lice
mu je delovalo strogo, a ljudi oko njega, nagurani ispod platforme, kao da su čekali
neka grandiozna obećanja. U pozadini se vijorila zastava, ne previše velika, ali
prkosna, dok su se negde daleko čuli zvuci sirena. Na trenutak sam pomislio da su
sirene možda znak za uzbunu pred oluju, a možda i poziv na buđenje.
Treća slika, ili možda san, bila je reprodukcija nekog starog, dramatičnog prizora:
žena visoko drži krpu boje žive vatre, čitava grupa raznolikih ljudi juri prema
nečemu. U dnu te slike leže tela—neko je ranjen, neko sasvim miran u
nepomičnosti. Dim obavija svu tu gungulu, a jedan dečak skače preko barikade
držeći pištolj kao da je igračka. Ta žena u centru, poluobnažena i snažna, nije bila
stvarna osoba nego simbol; gledao sam to i osećao: tu su se energija i haos ukrstili.
A onda sam iznova razmišljao o jednom crno-belom foto-razgledanju: nasmejan
čovek sedi na starom traktoru, nekakva neumorna vedrina iz njega izbija. Gume su
ogromne, blatnjave, a on, sav u radničkom odelu, izgleda srećniji nego generali na
balkonima. Na drugim slikama — opet traktori! Jedni poslužili godinama, drugi
ofarbani u narandžasto, pa ogromni plavi sa debelim točkovima, pa konačno
blistav, jarko crveni stroj u nekoj betonskoj garaži, sav nalešten, spreman za
muzejski postament. Zaticao sam sebe kako, pri samoj pomisli na te traktore,
osećam da se zemlja ispod mojih nogu trese, kao da su u njima sabrane sve
revolucije, sve pobune i svi još-neizrečeni zahtevi.
Već drugi dan hodam od planine ka gradu. U rancu imam tek par sendviča i flašicu
vode. Putem srećem samo pokojeg meštanina koji se čudi što vučem noge po kršu i
rogozu, sam i bez neke grupe. Kažu mi: „Sine, ’ajde s nama, čuli smo da se
okupljaju ljudi pred opštinom, tamo su svi zajedno.” Odgovaram im da ja želim da
budem van toga, ali ne i protiv. Kažem: „Možda se pridružim, samo da malo osetim
prašinu pod tabanima.” Nisu me razumeli. Očekivali su da ću se spustiti pravo u
gradsko jezgro i stati, sa još stotinama, vičući parole.
Ali ja ne mogu da vičem parole. Za mene je protest - tišina. Tišina duga kao ovaj
put, od mog sela do centra, kroz šumu, kroz tunele, pa sve do mosta gde se čuje eho automobilskih truba. Svaki korak, svako prelazak preko potoka doživljavam kao da preskačem neku liniju u sebi. Namerno sporo hodam, udišem miris smrekovih
iglica, i prelistavam sva ona sećanja o nesrećama: kažu da se nešto strašno desilo u velikom gradu- stala je konstrukcija ili se srušila nadstrešnica. Petnaest duša je
otišlo u večnost. Ljudi su besni, najavljuju se istrage, protesti, blokade i još ko zna
šta. Kažu da su to sad već meseci i meseci otpora.
Ipak, nisam mogao da se prosto utopim u to. Želeo sam prvo da vidim da li se
moj korak, taj krhki, nečujni, može spojiti sa korakom ljudi u protestu. Ako ne
može, barem ću znati da postoji razlika. Možda ću, negde pri kraju ove šetnje,
shvatiti da me taj crveni traktor iz dedine garaže oduvek zvao. Ili ću, pak, kad
stignem, videti koliko su gradske ulice drugačije od mojih planinskih staza.
Prolazim kraj livade, gde stoji usamljeni senik, a neko je na ogradi ostavio ispisano:
„Krvave su vam ruke” crvenim sprejom, i tužna golubica sa kapljom koja curi niz
njeno pero.
Nastavljam dalje, jer osećam da nemam pravo da se predugo zadržavam - možda
je to samo još jedan simbol koji ne želim da tumačim na brzinu.
Treći dan putovanja zatiče me na obodu nekog zaseoka. Ovde nema mnogo ljudi,
osim jedne grupe klinaca na biciklima, koja me gleda s podsmehom. „Kuda si
pošao, studentu?” pitaju me, mašući limenkom gaziranog pića, kao da me time
iskušavaju. Odgovaram, poluozbiljno, da idem „da obavim najdužu šetnju svog
života, a možda i da potražim traktor.” Oni se kikoću. Za njih je traktor tek stara
sprava koja ima da radi na njivi, ništa više.
Ono što mi više privlači pažnju jeste blaga napetost u vazduhu. Pričaju mi da su
protesti stigli i do njihovog sela. Neko je stopirao autobuse, neko je prekinuo rad na
seoskoj zadruzi, a noćas su, kažu, kamere na javnim mestima prestale da rade.
Jedan od klinaca dodaje: „Policija je dolazila i pitala za neke studente. Valjda si ti
taj.” Odlazim ćutke, nisam raspoložen za raspravu.
Negde pred veče tog dana, ugledam čudnu scenu: ispred lokalne crkve parkiran je
traktor, ali ne stari, već nov i sjajan, s nalepnicom koja izgleda kao da je upravo
zalepljena. Svetlo pred sam sumrak udara o limene površine kabine, boja se
presijava. Vidim da su točkovi ogromni. Deluje mi kao da je neko teleskopsko
čudovište. Priđem, i na sedištu zateknem čoveka prorezanog pogleda. On drži
volan, mirno, a motor ne radi. „Nešto čekate?” pitam iznenada. On se osmehuje
samo jednim krajem usana, kao da kaže: „Ne čekam ja, nego čekaju oni gore da im
donesem naplatu.” Ne znam na koga misli.
Te noći sam spavao u štali. Nisam imao hrabrosti da zatražim prenoćište u nečijoj
kući, i štala me utešila mirisom sena i blagom toplinom. Sanjao sam masu ljudi na
nekom širokom gradskom trgu, skupljene ispod velikih jarbola. Vidim ženu nalik
onoj iz slavne slike: s vetrom u kosi, maše platnenom trakom, a ispod nje, gomila
mladića i devojaka stoji na zidu obrastlom grafitima. I dok oni uzvikuju nešto,
jedini zvuk koji dopire do mojih ušiju jeste tiho brujanje traktora u daljini. Kao da
se motor negde zagreva, pulsira, spreman da uleti među ljude i preore sve.
Kada sam se probudio, već je bio četvrti dan mog hodočašća. Osećaj je bio i čudniji
i jasniji. Imao sam utisak da me grad zove, ali i da me se pomalo plaši. Čuo sam
priče: ljudi šetaju svakoga dana, baš u određeno vreme, zaćute na petnaestak
minuta, u znak sećanja na žrtve ogromnog propusta. Neki prelaze mostove, neki
preplavljuju trgove, a mene i dalje prepoznaju kao onog „usamljenog studenta koji
luta.”
Ipak, nastavio sam putem. Na starom, oštećenom asfaltu, pojavio se trag točkova.
Kao da je neko ogromno vozilo prošlo tuda. Možda je baš onaj novotraktor, ili je
možda više njih, neko pominjao da poljoprivrednici blokiraju magistrale. Na
jednom drvenom stubu pored puta piše: „Ne pregazi nas.” U glavi mi se javlja
razmišljanje o svim onim kolima koja su, možda, u brzanju udarila protestante. Čuo
sam da se to dešava, da besni i bahati vozači nalete na okupljene, da se ljute zbog zastoja,da nastane metež. Takve vesti su stizale i gore do mog sela.
Već se peti dan primakao. Na obzorju vidim šareno svetlo velegrada. Neko puca
petarde, neko možda signalne rakete, čitav horizont treperi. „Moram da saznam
gde je centar svega,” mislim se, dok me noge sve manje slušaju. Juče nisam pojeo
ništa osim kore starog hleba i komadića sira. Nemam goriva u sebi, ali imam
toplotu, neku neobičnu volju da vidim taj Čudesni Crveni Traktor koji mi se javlja u snovima otkako sam se spustio sa planine.
Sećam se opisa jedne scene: ljudi su blokirali glavnu raskrsnicu, stajali nepomično,
bez ijedne reči, na tačno petnaest minuta. U to vreme grad umukne. Samo semafori
prekucavaju boje, ali nema auta, nema buke. Kao masovna molitva, iako nema
spomena o veri. Pomišljam: možda sam i ja deo te tišine, iako hodam potpuno sam.
Usred te večernje atmosfere, čujem brujanje motora — odjek koji se urezuje u uši i
dalje odjekuje u plućima. Nije to običan motor, suviše je dubok, suviše nalik
lavljem urliku. Na trenutak osećam da je to onaj gorostasni traktor. Potrčim ka
izvoru zvuka, noge mi se odjednom lakše kreću. Ubrzo stižem do ogromne,
polukružne raskrsnice. Tamo je gužva: neke grupe stoje, pale sveće, jedu pecivo iz
papirnih kesa, dok ispred njih, između dve zgrade, stoji brdo automobila. I baš tu, u
epicentru, vidim kako se crveni lim preliva u svetlu uličnih sijalica. Kao da je
čitava raskrsnica proključala, a u sredini stoji traktor.
Nešto me gura da priđem, ali me zaustavlja čovek u plavoj jakni. „Opasno je,
momak,” kaže tiho. „Čekamo da se smire strasti, neko je iskalio bes, neki su se
okupili tamo da traže ostavke, a ovaj na traktoru ispaljuje rogobatne šale o
vladajućima. Nije prijatno.” Ipak, ja se provlačim, tražim pogledom kabinu.
Zaprepašćuje me prizor: tamo, gde je sedište, nema nikog. Motor radi, ali mašina se
ne kreće. Kao da ga pokreće neki duh.
Ne znam šta me tera, ali penjem se na prikolicu priključenu odpozadi. Tek tada mi
se otvara pogled na zid zgrada: na fasadi je scena slična onoj sa starog umetničkog
platna — nekakva silueta žene s podignutom zastavom, a iza nje obris deteta s
pištoljem igračke. Veliki ispis: „Ovo je vreme bez reči.” Kao da me izaziva da ja
kažem nešto, a ne umem.
Tu, na toj prikolici, stajem i posmatram kako dolazi zora. Svet postaje siv, i čini mi
se da se protest polako rasipa. Ljudi se vraćaju svojim kućama ili se spremaju za
nove blokade. U daljini, vidi se grupa mladića. Možda su iz moje generacije, ali
nisam ih ranije sretao. Oni na ramenima nose parolu ispisanu jednostavnom
rečenicom: „I tišina može da obori zid.”
Negde u meni javlja se bolno saznanje da, uprkos šetnji od planine do ovog
betonskog prostranstva, još nisam pronašao ni reč, ni misao, ni zajednički poklič.
Moja protestna šetnja bila je u tome da preispitam svoju tišinu. Ali sad stojim na
prikolici nečeg što deluje moćnije od bilo kakvog oružja. Možda je to sasvim
obično poljoprivredno vozilo, ali meni izgleda kao prikriveno srce ove pobune.
Ne želim da dođem do nekakve završne pouke, jer me lepa pesma Obojenog programa upozorova da je svaka definicija gubitak slobode: i sam sam zbunjen. Ipak,osećam da je svaka kap te maglovite zore upila u sebe i miris dima i energiju svih tih ljudi. Jedan starac dolazi blizu mene, ćutke me posmatra, pa, najzad, kaže:
„Tvoj protest traje onoliko koliko si spreman da izdržiš. Nemo’ da misliš da si sam
jer hodaš bez kolone.”
Smešim se, ponovo bez reči, i pogled mi pada na bleštavo crveno kućište motora.
Sve mi se čini da taj traktor, iako ne ide nikuda, zapravo pokreće sve oko sebe.
Neka tanka nit spaja onaj dedin zahrđali primerak — neupotrebljiv, a opet neuništiv
- sa ovim gradskim kolosom što bruji bez vozača. Razmišljam: ponekad nečije
prisustvo, ma koliko usamljeno, protrese stvari više nego masovno okupljanje.
Gledam prema zidu na kom su ljudi prethodno stajali, sećam se šumora gomile,
sećam se prizora ruku visoko podignutih, a onda se setim i onog čoveka u sakou s
uzdignutom rukom, u nekom drugom vremenu ili na nekom drugom mestu, možda
obećavajućeg, možda zastrašujućeg, možda i obesmišljenog. Sve to mi juri kroz
glavu, ali osećam i iskru humora u sopstvenoj situaciji: posvetio sam dane i dane da
hodam ovde, a sad sam zaglavljen pored traktora koji mi ne dozvoljava da siđem s
prikolice jer više ne umem da se vratim unazad.
Dok se iščuđavam, neko viče: „Hajde, spusti se, pusti traktor nek odradi svoje!”
Nesvesno klimam glavom i skačem nazad na asfalt. U tom trenu, motor ispušta
snažan zvuk, pa se lagano gasi. Čujem daleki smeh, možda se neko ruga toj ugasloj sili. Ili se možda ruga meni što očekujem da će me taj crveni metal odvesti u neko novo poglavlje.
Peti dan šetnje je gotov. Sada se nalazim među ljudima, ali i dalje ne vičem. Čujem
glasove: „Zaustavi se! Stani!” Kažu da u podne moramo ćutati tačno petnaest
minuta. Sećam se priča o nastradalima pod nečijom nepažnjom. I ja stojim i ćutim,
okrenut ka nebu. Vetar pomera parče papira pored mojih nogu. Na njemu je
ispisano: „Jedan čovek je nekad dovoljan.”
U grudima mi tutnji eho onih truba u daljini, eho motora, eho inata. Za mene je
protest počeo onog jutra kada sam odlučio da namerno sporo koračam ka gradu.
Nisam sačekao ni da smislim slogane. Sad stojim ovde, među senkama zgrada i
trgom koji čuva tragove pregaženih barikada, i osećam lako peckanje u rukama.
Možda je to želja da podignem glas ili da pokrenem traktor kojeg više nema.
Proći će možda još pokoji dan ili mesec pre nego što moja staza bude nastavljena.
Verovatno ću se jednoga dana vratiti planini i onom dedinom kršu od traktora,
možda ću ga upaliti, iako su mi svi govorili da mu je motor pregoreo. Možda ću ga
ofarbati ponovo, da izgleda kao onaj crveni koji sam video u gradu, da svetluca
onako živo i beskompromisno.
Ne verujem da ću ikada napisati parole na svom rancu, niti da ću se, kao oni hrabri,
gurati u prve redove, nositi zastave ili barikade. Moj lični protest ostaje u ovom
hodanju, u mojim tihim, ali tvrdoglavim koracima. A ponekad, u tim sitnim
koracima, čujem šalu, blagu ironiju na svoj račun: da ja, koji sam potekao iz
planina, postajem zaljubljen u gradski asflat i metalni sjaj traktora.
I tako, još uvek stojim na margini tog javnog okupljanja, nisam načisto da li da
priđem bliže ili da se povučem. Ali osećam da me boja ovog jutra, rumena poput
mog zamišljenog crvenog traktora, obavija. Tada počinjem da shvatam — ako je i
bilo smisla, leži upravo u tome da se svet posmatra iz neočekivanog ugla, iz
prikolice, s vrha zida ili iz šume, sasvim svejedno.
Još uvek ne dajem nikakvu završnu reč. Neka se grad i dalje raspravlja, neka šetači
pronalaze nove staze. Ja ću možda napisati po koje slovo na blatnjavim tabanima,
pustiti ih da se osuše i otpadnu na gradski trotoar kao seme. A seme, kažu, ume i da nikne, ponekad — pogotovo kada ga pritisne točak. Crveni točak. Onaj koji vrti sve što je izgledalo nesavladivo.
Iz zbirke priča Tajni grad, Ciklus o hodačima.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa, u Beogradu 15.mart. 2025
Comments
Post a Comment