Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Svet u kojem živimo nije onakav kakvim ga doživljavamo. Ovo nije poetska metafora niti nagađanje, već empirijski zaključak koji u mnogome potvrđuju neuronauka, kvantna biologija kao i drevna mhermetička učenja.
Naš perceptivni aparat nije sposoban da uhvati celu realnost – ne vidimo ultraljubičasto zračenje, ne čujemo infrazvuk, ne osećamo elektromagnetna polja onako kako ptice osećaju pravac Zemljinog magnetnog polja. Ali problem nije samo u tome što nam nedostaju čula za određene spektre realnosti – problem je što čak i ono što možemo percipirati, mozak i ceo naš organizam dodatno filtrira, sužava i oblikuje u ono što možemo konceptualno obraditi.
Organ koji zovemo mozak je poput previše brižnog roditelja- kao da zna šta je najbolje za nas, pa nam ne pokazuje sve. Ono što nazivamo "realnošću" nije objektivna realnost, već operativni model realnosti – neka vrsta korisničkog interfejsa koji nam omogućava da se krećemo kroz svet bez preopterećenja. Informacije koje dolaze do svesti nisu reprezentacija onoga što je stvarno tamo, već interpretacija - svedena, selektovana i često izobličena verzija.
Ali šta se dešava kada se taj filter isključi? Kada ga nešto zaobiđe? Kada ga nešto poremeti?
Psihoaktivne supstance su samo jedan od načina da se taj filter oslabi – ali nisu jedini. Mistici i filozofi vekovima su razvijali različite metode za proširenje percepcije – meditacija, lucidni snovi, ekstremna fizička iskustva, stanja transa, spontani uvidi, pa čak i određene neurološke promene mogu otvoriti vrata proširenoj percepciji.
Oldos Haksli, poznat po svom delu Vrata percepcije, nije bio neuronaučnik, ali je imao sposobnost da razmišlja izvan konvencionalnih okvira. Oslanjajući se na istraživanja britanskog filozofa i neuronaučnika Čarlsa Dodsvorta Broda, tvrdio je da mozak nije uređaj koji stvara svest, već filter koji ograničava koliko realnosti nam je dostupno u svakom trenutku.
Mozak se, dakle, ponaša kao strogi vratar noćnog kluba – pušta samo informacije koje ne remete iluziju stabilnosti realnosti. Sve ostalo ostaje napolju, na kiši.
Moderni neuronaučnici danas potvrđuju ono što su mistici znali vekovima – da ljudska percepcija funkcioniše kroz Default Mode Network (DMN), mrežu u mozgu koja reguliše unutrašnji dijalog, osećaj identiteta i filtriranje podataka. Kada je DMN aktivan, realnost izgleda stabilno, predvidljivo, poznato. Kada se on isključi – bilo kroz duboku meditaciju, bilo kroz psihoaktivna iskustva – percepcija postaje fluidnija, direktnija, manje ograničena uobičajenim konceptima.
Ovo nije gola teorija, eksperimenti sa Psilocibin-supstancompokazali su da on značajno smanjuje aktivnost DMN-a, omogućavajući mozgu da povezuje informacije na način koji nije moguć u svakodnevnom stanju svesti. U tom stanju, granice između subjekta i objekta se brišu, a percepcija postaje manje hijerarhijska i linearnija.
Ali ovde dolazimo do ključne tačke – da li percepcija zavisi samo od mozga?
Redukcionistički pristup nauci često podrazumeva da je mozak primarni centar svesti. Ali šta ako je percepcija složeniji proces, u koji je uključeno celo telo?
Neuronauka danas priznaje da crevni nervni sistem (ENS), poznat kao "drugi mozak", ima više neurona nego kičmena moždina i da aktivno učestvuje u regulaciji emocija i percepcije. Nije ni čudo što često kažemo da nešto "osećamo u stomaku" – jer naše crevne bakterije proizvode čak 90% serotonina, neurotransmitera odgovornog za osećaj blagostanja. Ako je naš drugi mozak u crevima, onda nije ni čudo što se neke životne odluke donose iz stomaka, a ne iz glave.
Osim toga, srce nije samo pumpa – ima sopstveni neuronski sistem koji može direktno uticati na percepciju i stanje svesti. Naučnici iz oblasti neurokardiologije tvrde da srce šalje signale mozgu koji mogu promeniti način na koji obrađujemo informacije, i da postoji nešto što bi se moglo nazvati "svesnošću srca".
Ako uzmemo u obzir da mozak, srce, creva i verovatno i drugi aspekti tela aktivno učestvuju u percepciji, onda se nameće pitanje – šta se dešava kada promenimo energetski i biološki balans celog organizma?
Ovo nas dovodi do nečega što je Karlos Kastaneda tvrdio u svojim knjigama – da ljudska percepcija nije samo filtrirana, već aktivno manipulisana. Njegov učitelj Don Huan govorio je o "predatorima", nevidljivim entitetima koji se hrane ljudskom energijom i ograničavaju svest na uske okvire svakodnevnog života o čemu sam više pisao u Grabljivim umovima.
Predatori baroka, digitalna obrada, Lili Bluz
Kastaneda je tvrdio da se percepcija može "pomaknuti", ali ne samo kroz rad mozga – već kroz promenu energetskog stanja celokupnog bića.
Ovo može delovati kao mistična spekulacija, ali savremena kvantna biologija istražuje mogućnost da svest nije lokalizovana isključivo u mozgu, već da se prostire kroz celokupno elektromagnetno polje tela. Postoje hipoteze da čak i ćelijske strukture učestvuju u perceptivnim procesima, što bi značilo da percepcija nije zatvoren sistem, već deo šireg spektra interakcija sa okruženjem.
I tu dolazimo do Artura Klarka, koji je napisao: "Svaka dovoljno napredna tehnologija ne može se razlikovati od magije." Ako tehnologija može stvoriti iluziju, kako znamo da već nismo u nekoj vrsti iluzije?
Važno je naglasiti da niko ne propagira drogiranje, kako bi fanatici i slaboumni mogli da protumače ovaj tekst. Suština nije u tome da se konzumiraju psihoaktivne supstance da bi se "videla istina". Suština je u tome da shvatimo da način na koji opažamo svet nije jedini mogući način.
Ako su Haksli, Kastaneda, Hofman i mnogi drugi istraživači u pravu, onda je ono što mi nazivamo realnošću samo jedan segment mnogo složenijeg sistema postojanja.
Ostaje pitanje – da li želimo da zadržimo filter ili da pokušamo da vidimo iza njega?
I još važnije – ako uspemo da vidimo više, hoćemo li uopšte razumeti ono što se otkriva?
Vladislav Šlevinski, slika iz krakovskog nacionalnog muzeja, wikimedia commons
Preporuke literature i izvori iz mojih prethodnih blogova:
Scena paljanje porodične kuće iz filma „Opomeni se dakle kako si primio i čuo, i drži to, i pokaj se. Ako li ne budeš bdio, doći ću na tebe kao lopov, i nećeš znati u koji čas ću doći na tebe.“ Otkrivenje Jovanovo 3:3 Pre nego što sam gledao film Žrtvovanje Andreja Tarkovskog, već sam nosio ideju da ono što u teološkom i filozofskom smislu nazivamo apokalipsom možda nije nešto što tek dolazi u linearnom smislu, već nešto što se već dešavalo – ne kroz velike istorijske događaje, već kroz tihe unutrašnje borbe odabranih pojedinaca. Kada pišem "odabrani" , ne mislim na društvene elite ili priznate figure, već na one koje je, možda, sam Gospod izabrao zbog njihove duhovne snage ili specifičnih okolnosti u kojima su se zatekli. To su ljudi za koje svet nikada neće saznati, jer njihov zadatak nije da budu priznati, već da kroz sopstvene unutrašnje preobražaje utiču na sudbinu sveta. Postoji mogućnost da su takvi pojedinci mogli da spasu svet – ne delima koja se doslovno vide, već k...
„Žica, kupina, pokretna brava, Tri guske u jatu, Jedna je letela na istok, druga na zapad, A treća je letela iznad kukavičjeg gnezda.” (1) Dođe nekad tako period kada iznova opet gledam kultna filmska ostvarenja, isto kao što se vraćam klasicima književnosti koje sam čitao još u srednjoj, poput Gogolja ili Kafke. Jedan od tih filmova, kojem sam se nedavno vratio, jeste „Let iznad kukavičjeg gnezda” Miloša Formana. Ovaj film predstavlja dublju priču o sukobu individualnosti i sistema, priču o ljudskom duhu zarobljenom u okvirima represije. Inspirisan novelom Kena Kizija, Forman je uspeo da prenese slojevitost originalnog dela na veliko platno, istovremeno ga prilagođavajući univerzalnim temama koje prevazilaze granice vremena i prostora. Naslov filma, preuzet iz dečije pesmice spomenute u romanu, nosi u sebi simboliku oslobađanja i transcendencije. Kukavičje gnezdo postaje metafora za represivne sisteme – mentalnu bolnicu u priči – u kojima se individualnost guši zarad održa...
Video link: Quo Vadis, scena sa Neronom na YouTube-u Piše: Vladimir Tomić Postoji jedan film o Neronu koji me je, možda baš zbog jedne scene, više nego mnoge velike knjige o vlasti, tiraniji i ljudskom strahu, inspirisao da razmišljam o ovoj temi. Naziv sam, naravno, opet bio zaboravio, kao što često zaboravimo naslov nečega, a zapamtimo samo prizor koji nas je jednom pogodio, ali film je Quo Vadis , onaj stari film sa Peterom Ustinovom kao Neronom. U njemu postoji scena u kojoj svi dvorski savetnici, senatori, ljudi oko cara, moraju da hvale Nerona, odnosno njegovu glupu, patetičnu, samoljubivu poeziju, kao da prisustvuju rađanju nečeg genijalnog. Nije tu reč o poeziji, jer ona je ovde povod. Prava tema je strah, jer ko ne pohvali, ko pogrešno zaćuti, ko ne pogodi izraz lica - lako može završiti pod rukom dželata. Jedan od njih, Petronije, ne general, kako mi je ostalo u sećanju, nego čovek ukusa, dvoranin, arbitar elegancije, ipak je dovoljno promućura...
Коментари
Постави коментар