Posts

Showing posts from 2025

Pišanje sa vrha sveta: Dubaji kao anti-grad

Image
Maksa i Pišač, LB, digitalna obrada Piše :  Vladimir Tomić  Ako postoji poslednji grad na svetu u koji bih otišao čak i kao milioner, to je Dubaji. Ne zato što mrzim sunce, more ili luksuz, nego zato što me od tog mesta hvata ona specifična, fizička odvratnost prema „civilizaciji” koja se, kad se predozira novcem, pretvara u plastičnu masku sa savršenim zubima i trulim dahom. Jedini način da me neko natera da kročim u tu paradu kiča, taj vele-kretenizam ljudske gluposti kosmičkih razmera, bio bi da mi dodeli status neke rupe u sistemu, neku vrstu diplomatskog imuniteta nad razumom. Pa da mogu da se popnem na najvišu uber-kulu koja postoji u Dubajiju, na najviši prozor, i da tamo, sasvim otvoreno, urinam. Da, baš to: uriniranje. Ne „metaforički”, ne „u prenesenom smislu”, nego kao jedini iskreni, organski komentar na grad koji je sam po sebi jedna ogromna, preskupa uvreda za sve što je ljudsko. I da me posle toga hapse, i da mi mere kaznu u godinama, ja bih se smeškao onim pon...

Krv, prašina i izvetrelo pivo: Put kroz nasilje Kormaka Makartija

Image
  „Vaše su ideje užasne, a vaša srca slaba. Vaša dela sažaljenja i okrutnosti nemaju smisla, činite ih bez spokoja, kao da im se ne može odoleti. Konačno, sve se više bojite krvi. Krvi i vremena.“  Pol Valeri Piše :  Vladimir Tomić  Kažu da knjige imaju svoju sudbinu ( habent sua fata libelli ), ali retko kada sudbina samog fizičkog primerka knjige tako savršeno korespondira sa onim što piše između njenih korica, kao što se to desilo meni sa Makartijevim remek-delom „ Krvavi meridijan “. Sve je počelo pre oko dve godine jednom sasvim benignom, prijateljskom pozajmicom. Moj prijatelj, dosta mlađi od mene, pripadnik one vrste mladosti koja još uvek veruje da se knjige moraju čuvati kao sakralni predmeti, neokaljani i netaknuti - dao mi je svoj primerak. Uručio mi ga je sa onim specifičnim oprezom, držeći ga obema rukama, kao da mi predaje tek rođeno dete ili napunjen pištolj sa izbrušenim orozom. Obećao sam da ću paziti.  Dao sam mu reč, knjišku reč. I zaista...

Plava presa i An Awesome Wave: alt-J u laboratoriji za beton

Image
Slika: Laboratorija zvuka, Enter Carpion Piše : Vladimir Tomić Postoji jedna čudna vrsta mira koji nastaje tek kada buka pređe određenu granicu. Godine 2012. i 2013. moj život je imao zvučnu kulisu hidrauličnih presa i drobilica, kao i mnogih drugih uređaja i mašina. Radio sam tada u laboratoriji za ispitivanje građevinskih materijala. Presa na kojoj su pucale betonske kocke bila je plava, ogromna, hladna, ali meni neobično umirujuća. Nije me toliko umarala mehanika; lom betona, vibracija mašine koliko ljudi oko nje: terenski haos, ogovaranja, sitne hijerarhije. Mašina je bila jasna, dosledna – ljudi nisu. Moj radni dan bio je podeljen na tri dela: boravak u laboratoriji, terenski rad po gradilištima i tiši deo za računarom, uz baze podataka i tehničke prevode. To je bio posao egzaktnosti: mere, paskali, njutni, tačke pucanja. A ja sam, po svojoj prirodi, neko ko loše pamti cifre. Tačnu udaljenost Sunca od Zemlje pročitao sam hiljadu puta i hiljadu puta zaboravio. Ali unutrašnju dina...

Inoko

Image
Zar je bitno gde smo u kišnoj noći, zar je važno ko smo u žutoj sobi? Kuda idemo dok sedimo u nestajanju? Prolaze dani i noći. Ruševine i zdanja plešu mračni tango. Sve se hladi, pa se opet razgoreva. Inoko, Inoko, naš stari grad nas doziva  u hotelu, na ulici, na jastuku  zauvek izgubljen u svetlu. Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa  Beograd,  8. 12. 2025. 

Usluge

Ovaj blog pišem već godinama, ne kao neko ko gradi „karijeru“, već kao neko ko sledi jednu dugu, gotovo tvrdoglavu liniju pisanja: od dnevnika i priča, preko filozofskih eseja, do književne kritike. Vremenom se oko tog jezgra nataložilo i mnogo praktičnog iskustva: izdavaštvo, digitalni marketing, rad sa prevodiocima i primena savremenih AI alata. U jednom trenutku postalo je besmisleno da sve to stoji rasuto po mejlovima i privatnim porukama. Zato je nastao ovaj tekst: kao mapa svega što zaista mogu da učinim za tuđe knjige, tekstove, sajtove i ideje. Rad sa tekstom: Pre svega, bavim se tekstom na srpskom jeziku u svim njegovim fazama. To podrazumeva pažljivu lekturu, ali i dubinsko uređivanje: lov na greške, "peglanje" sintakse i stila, ali i dijalog o strukturi, ritmu i tonu. Ovo važi kako za rukopise koji tek putuju ka izdavaču, tako i za one koji već imaju ugovor, ali i za tekstove namenjene samizdatu ili digitalnim formatima. Mogu biti onaj prvi čitalac koji će vam bez...

Rupa, beštija i buba: Žena od peska (Suna no onna 1964)

Image
Piše:  Vladimir Tomić Na početku filma gledamo muškarca koji šeta po dinama i lovi bube. Učitelj, amaterski entomolog, gradski lik sa mrežicom i ambicijom da uhvati retku vrstu insekta i zalepi sopstveno prezime na nju. Pomisliće neko pogrešno na početku da je to ona nevina ljubav prema prirodi. Ne, to je želja za sitnom besmrtnošću. Nova buba, novo ime u knjizi. Buba koju prati krije dublju metaforu. Njene larve žive u rupi. Kopaju vertikalni tunel u pesku, sede na otvoru i vrebaju. Čim plen naiđe, mrav ili druga buba, rupa popušta, žrtva sklizne, larva je zgrabi i povuče dole. Živo grotlo. Kamera uvećava to koprcanje u pesku. Učitelj se smeje. On je navodno iznad. On je mozak, on je nauka, on je čovek. To dole je beštija. A onda film uradi jednostavnu stvar: zameni ih. Lovac završi u rupi. Slika iz filma Suna no onna  Meštani ga namame u selo, spuste do kuće na dnu ogromne peščane jame i tiho sklone merdevine. Dole ga čeka žena. Udovica. Kuća joj stoji na ničemu, na ras...

Devojka s plavim očima pod kestenovima: O romanu Modiljanijeva kob (IK Dereta)

Image
Piše: Vladimir Tomić Sadržaj:  Pod kestenovima: kako sam ušao u Jelinekov roman Devojka s plavim očima: Modiljani, Paula i početak kobi Slika kao dosije veka: rat, pljačka i podzemlje Kod 57 61 38 32 30 50: aritmetika gubitka Likovi pod platnom: Kosta, Laura, Karlo i oni koji ćute Slika nije ubica: Modiljani između estetike i prokletstva Podrum, sirene i naš vek: zašto nam ova priča treba sada Literatura, izvori i reference Pod kestenovima: kako sam ušao u Jelinekov roman Pre nego što uopšte uđem u roman, moram da prođem kroz jednu sasvim ličnu ulicu. Ona ne postoji ni u Rimu ni u Ostiji ni u Horeum Margiju, već negde između sela i varoši u kojoj sam odrastao. Ta ulica je bila samo trotoarski put, ali za mene je to bio privatni prelaz između dva sveta: jedna strana je još imala miris livada i poljskog cveća , druga je već mirisala na asfaltnu kišu: na izlog knjižare , picerije  i video-igraonica. Iznad tog ...