Baraka: majmun na kraju sveta i podsećanje na ljudski rod

Слика
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...

Nacrtaj mi nebo

ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSA Čitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.





Nacrtaj mi nebo,
ali ne ovo što visi iznad glava.
Daj mi nebo što nema ime,
ni boju što se pamti.

Daj mi boju
koju nikad nisam osetio u grudima,
koja ne liči ni na krv, ni na more,
ni na senku sna.

Misliš da tražim previše.
A ja samo tražim ono najprostije:
da vidiš kako srce gleda,
i kako um crta,
kad ruke miruju,
a oči ćute.



Ne treba mi svetlost.
Ne treba mi platno.
Samo nebo koje još nije bilo,
i ruka koja ga zna.


Razneseni svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
(Iz Ciklusa Tajnog Pogleda)




Draw Me a Sky

Draw me a sky,
but not the one that hangs above our heads.
Give me a sky with no name,
no color the memory can hold.

Give me a color
I've never felt in my chest,
one that’s nothing like blood, or sea,
or the shadow of a dream.

You think I’m asking too much.
But all I want is the simplest thing:
for you to see the way the heart sees,
and how the mind draws,
when hands are still
and eyes stay quiet.

I don’t need light.
I don’t need canvas.
Just a sky that’s never been,
and a hand that knows it.



Коментари

Популарни постови са овог блога

Nacionalna pretnja: Heklanje ili kad se nacija uplaši konca

Interludijum: Prometej u limenom sanduku

Ogledala, želje i nesvesno: Kako Žak Lakan objašnjava naš svet