Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Kad prijateljstva umiru od neizgovorene istine (Ogled o pasivnoj agresiji)
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Opšte je poznato da će iskren čovek veoma teško imati bilo kakve prijatelje. To jeste usamljeničko, naporno i složeno. Često može odvesti u krajnju autodestrukciju, ali je po dušu bolje nego živeti u laži.
Sada, nakon mnogo godina, mnogo jasnije vidim šta je pravi uzrok onoga što se u savremenom svetu naziva pasivna agresija. Nije stvar u tome da je neko ovakav ili onakav, da ima ovu ili onu narav, ovakav ili onakav temperament, ili da je „zdrav” ili „bolestan”, „dobar” ili „loš”, šta god pod tim podrazumevali. Osnovni uzrok famozne pasivne agresije je suštinski lažan društveni život.
U bilo kojoj ljudskoj zajednici, ako izuzmemo najuži porodični krug, kao što su majka i otac (i to samo ako imamo sreću da su dobri prema nama), ljudi gotovo nikada nisu sasvim iskreni. Neiskreno govore o tome šta zaista misle, ne samo o drugima, već i o njihovim delima. Umesto toga, prilagođavaju, izveštačuju i često lažiraju svoja ponašanja kako bi ostali u bliskim odnosima sa nekima. Nekad to ima vrlo pragmatičnu i koristoljubivu osnovu kao kada vojvotkinja iz britanske plemićke porodice u seriji Dauntonska opatija; u razgovoru sa svojom sluškinjom - visperno, čak predatorski, ali nekako umilino predatorski zaključuje kako, u slučaju da se svađala sa ljudima kao njena sluškinja čak i kada su očigledno u krivu, nikad ne bi imala u životu nijednog prijatelja.
Slika iz serije Dauntonska opatija
U početku društveno glumatanje i ceo taj maskenbal uspeva, ali vremenom osećaj praznine, promašaja i greške počinje da izjeda taj odnos. Ne zbog samog odnosa, već zato što je to neprirodno ponašanje.
Ono što nazivamo pasivnom agresijom prevazilazi običan psihološki fenomen. Uzrok je dublji i može se posmatrati iz mnogo uglova: i sociološki i filozofski. Psihologija nam daje opis onoga što jeste pasivna agresija, ali kao i većina savremenih humanističkih disciplina, retko ko se usuđuje da jasno kaže šta su pravi uzroci i da stvari nazove pravim imenom.
Umesto toga, dobijamo strategije za „spas” u slučajevima kada smo izloženi pasivnoj agresiji. Dobijamo mini-terapije, priručnike, lične setove saveta. Dobijamo sve, samo da izbegnemo jednu jednostavnu istinu o tome da je skoro ceo naš društveni sistem zasnovan na laži, a mi živimo tu laž, uporno odbijajući da je kao takvu prepoznamo i imenujemo. Ova laž je vrsta velikog socijalnog Boogeyman-a, strašilo, vrsta nevidiljive, kolektivne babaroge našeg društva.
Alber Kami je zapisao da čovek uvek pronađe neku naizgled „složenu filozofiju”, samo da bi prikrio nedostatak hrabrosti. U stvari, tu nema nikakve prave filozofije, već se radi o ironičnom komentaru ljudske upornosti da se ne suoči sa istinom. Ne sa nekom složenom istinom o kosmosu, već sa dečjom, običnom, jednostavnom istinom.
Kada bismo to mogli da premostimo kao čovečanstvo, ili barem kao veći deo sveta, već bismo do sada imali sposobnost telepatije. Ne kao naučnu fantastiku, već kao prirodnu posledicu potpune iskrenosti, koju prati snažno razvijen intuitivni deo naše ličnosti.
Izvor slike: facebook.com
Ali šta zapravo znači iskrenost?
Ne mislim na iskrenost u smislu „znaju sve o meni” i „ja sve o njima”. To nije moguće, jer niko ne može poznavati svaku pojedinost nečijeg života. Takođe, ne mislim ni na to da se govori sve što nekome padne na pamet. Ovo drugo se danas, u šizofrenoj eri (Aiōn Schizophreneías), najčešće pogrešno poistovećuje sa iskrenošću.
Mislim na iskrenost kao sposobnost da se jasno saopšti svoje stvarno mišljenje. Svoja stvarna osećanja. Svoje stvarne brige i preokupacije.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Filipino Lipi, konfrontacija Apostola Pavla i Petra sa Simonom Magom, izvor slike: wikimedia commos Priča „Simon Čudotvorac“ iz zbirke Enciklopedija mrtvih Danila Kiša priča je o sukobu ideja, o sudaru vere i sumnje, o ljudskoj težnji da spozna istinu izvan granica nasledne, obavezujuće istine. Kiš, majstor literarne preciznosti, u Simona ugrađuje sve ljudske kontradikcije – radoznalost i opsenarstvo, slobodu i greh, filozofiju i akrobaciju. Njegova pojava, s minđušom u obliku zmije koja guta sopstveni rep, postavlja nas pred pitanje: da li je svet večno zarobljen u ciklusu stvaranja i uništenja, vere i obmane? Simon, lutalica i čudotvorac, javlja se na „prašnjavim putovima koji presecaju Samariju“ (1) sedamnaest godina posle smrti Isusa Nazarećanina. Njegov izgled već nosi naznaku mita: „Jedno mu je oko bilo veće od drugog, što je davalo njegovom licu pomalo sarkastičan izraz.“ (2) U levom uvu nosi minđušu uroborosa, simbola beskonačnog ciklusa, dok se opasuje lanenim konopcem...
Prošlo je 27. godina od kako se pojavio film Baraka . U gornjem insertu iz filma može se čuti pesma „Domaćin Serafima “, koju izvodi muzički sastav „Mrtvi Mogu Plesati“.... Vidim da j oš uvek mnogim ju-tub komentatorima nije jasno zašto baš ta pesma, sa takvim nazivom i takvom melodijom; prati baš ove scene i baš ove slike. Naivan čovek, sklon da sve posmatra profano, ako je malo osetljiv; on plitko veruje da se radi o siromaštvu: da su to neki tamo siromašni ljudi kojima, eto, moćni i bogati zapad treba da pomogne; da postanu malo imućniji i tako će, nada se taj čovek, nestati problemi i poteći će med i mleko. On ne vidi da na ovim video snimcima nisu nikakvi siromasi već sve bogataš do bogataša; uključujući one koji na samom početku kopaju po deponiji, po đubrištu. On ne shvata, niti čak može to bar izdaleka da doživi; da njihovo bogatstvo nije u novcu; da njih to sve odavno ne zanima, kao ni bilo koja od takvih njegovih društvenih i p...
Коментари
Постави коментар