Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Kad prijateljstva umiru od neizgovorene istine (Ogled o pasivnoj agresiji)
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Opšte je poznato da će iskren čovek veoma teško imati bilo kakve prijatelje. To jeste usamljeničko, naporno i složeno. Često može odvesti u krajnju autodestrukciju, ali je po dušu bolje nego živeti u laži.
Sada, nakon mnogo godina, mnogo jasnije vidim šta je pravi uzrok onoga što se u savremenom svetu naziva pasivna agresija. Nije stvar u tome da je neko ovakav ili onakav, da ima ovu ili onu narav, ovakav ili onakav temperament, ili da je „zdrav” ili „bolestan”, „dobar” ili „loš”, šta god pod tim podrazumevali. Osnovni uzrok famozne pasivne agresije je suštinski lažan društveni život.
U bilo kojoj ljudskoj zajednici, ako izuzmemo najuži porodični krug, kao što su majka i otac (i to samo ako imamo sreću da su dobri prema nama), ljudi gotovo nikada nisu sasvim iskreni. Neiskreno govore o tome šta zaista misle, ne samo o drugima, već i o njihovim delima. Umesto toga, prilagođavaju, izveštačuju i često lažiraju svoja ponašanja kako bi ostali u bliskim odnosima sa nekima. Nekad to ima vrlo pragmatičnu i koristoljubivu osnovu kao kada vojvotkinja iz britanske plemićke porodice u seriji Dauntonska opatija; u razgovoru sa svojom sluškinjom - visperno, čak predatorski, ali nekako umilino predatorski zaključuje kako, u slučaju da se svađala sa ljudima kao njena sluškinja čak i kada su očigledno u krivu, nikad ne bi imala u životu nijednog prijatelja.
Slika iz serije Dauntonska opatija
U početku društveno glumatanje i ceo taj maskenbal uspeva, ali vremenom osećaj praznine, promašaja i greške počinje da izjeda taj odnos. Ne zbog samog odnosa, već zato što je to neprirodno ponašanje.
Ono što nazivamo pasivnom agresijom prevazilazi običan psihološki fenomen. Uzrok je dublji i može se posmatrati iz mnogo uglova: i sociološki i filozofski. Psihologija nam daje opis onoga što jeste pasivna agresija, ali kao i većina savremenih humanističkih disciplina, retko ko se usuđuje da jasno kaže šta su pravi uzroci i da stvari nazove pravim imenom.
Umesto toga, dobijamo strategije za „spas” u slučajevima kada smo izloženi pasivnoj agresiji. Dobijamo mini-terapije, priručnike, lične setove saveta. Dobijamo sve, samo da izbegnemo jednu jednostavnu istinu o tome da je skoro ceo naš društveni sistem zasnovan na laži, a mi živimo tu laž, uporno odbijajući da je kao takvu prepoznamo i imenujemo. Ova laž je vrsta velikog socijalnog Boogeyman-a, strašilo, vrsta nevidiljive, kolektivne babaroge našeg društva.
Alber Kami je zapisao da čovek uvek pronađe neku naizgled „složenu filozofiju”, samo da bi prikrio nedostatak hrabrosti. U stvari, tu nema nikakve prave filozofije, već se radi o ironičnom komentaru ljudske upornosti da se ne suoči sa istinom. Ne sa nekom složenom istinom o kosmosu, već sa dečjom, običnom, jednostavnom istinom.
Kada bismo to mogli da premostimo kao čovečanstvo, ili barem kao veći deo sveta, već bismo do sada imali sposobnost telepatije. Ne kao naučnu fantastiku, već kao prirodnu posledicu potpune iskrenosti, koju prati snažno razvijen intuitivni deo naše ličnosti.
Izvor slike: facebook.com
Ali šta zapravo znači iskrenost?
Ne mislim na iskrenost u smislu „znaju sve o meni” i „ja sve o njima”. To nije moguće, jer niko ne može poznavati svaku pojedinost nečijeg života. Takođe, ne mislim ni na to da se govori sve što nekome padne na pamet. Ovo drugo se danas, u šizofrenoj eri (Aiōn Schizophreneías), najčešće pogrešno poistovećuje sa iskrenošću.
Mislim na iskrenost kao sposobnost da se jasno saopšti svoje stvarno mišljenje. Svoja stvarna osećanja. Svoje stvarne brige i preokupacije.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
František Kupka, „Crni idol”. O antihristu, kralju Heliopolisa, đavolu kao erektivnosti materije i pacijentu svetske bolnice Piše: Vladimir Tomić Posle dvadesetak dana pauze, avgust Oblaka Kaktusa otvaram Antihristom. U mesecu lava, poneki gnostički raspoložen čitalac mogao da pomisli na (ne)čuvenu figuru Jaldabaota, ali to bi bio velik promašaj hodnika kroz koji ovde prolazim. Ovo pisanje vodi u drugu sobu, bledo-žućkastu, močvarno zelenu, sterilnu i prepunu igala. Inspiracija za početnu sliku došla mi je nakon čitanja odličnog, lucidnog teksta „Crna mumija” na blogu Bafomitras . Dorijan Nuaj je tamo zamislio Antihrista kao besvesnu političku ljušturu, crnu mumiju u staklenom sarkofagu, biće čiju ličnu nemoć čitav svetski aparat pretvara u vrhovnu moć. Baš takva slika mi je ostala u glavi: besvesno na iglicama svetske in...
Jošitaka Amano, glavni vizual za 4K restauraciju filma Anđelovo jaje . Piše: Vladimir Tomić Film koji me bukvalno ostavio bez teksta, ali ne odmah, nego tek nakon što je prošao jedan ceo dan. Isprva nisam razumeo mnoge stvari koje se dešavaju u filmu, a dijaloga tamo, osim celih 4 minuta sabrano, skoro da uopšte nema. Čak mi je bilo i dosadno, u prvih 30 minuta, jer mi je delovalo da film samo ređa dobro urađene mračne, melanholične i teskobne crteže i slike. Međutim, razotkrivanje i otkrovenje, kako se film približavao kraju, razuverilo me potpuno u to. Presudna stvar u filmu pojavljuje se već na početku: dolazak mladića. On ulazi u svet filma iz nečega što liči na futurističku vojnu mašinu, na krstoliki ratni brod, na mehaničku skalameriju koja istovremeno priziva vozilo, oružje, grobnicu i neku vrstu apokaliptičke crkve od metala. Nebo nad tim dolaskom ima crvenu, ranjenu boju: boju zalaska, požara, krvi, proročke opomene. ...
Коментари
Постави коментар