„Sram me bilo“: Odrastanja u kulturi srama by Leta Bičarski
Piše: Vladimir Tomić
Zatekoh malopre sebe kako umesto da na tastaturi ukucam reč studiozno, krenuh da kucam reč gubiozno... Fenomenalna reč za knjigu koju upravo čitam u izdanju Neos izdavaštva. (Nisam duže čitao nekog ženskog autora kada je proza u pitanju, pa eto prilike da svet malo posmatram i iz ženske perspektive).
Roman „Sram me bilo“ autorke Lete Bičarski (Neos izdavaštvo, 2024) predstavljen je kao „jedinstvena zbirka priča isprepletenih u roman“, odnosno mozaik iskrenih sećanja i ispovesti iz burnih devedesetih godina, smeštenih u jednom industrijskom gradu. To je intimna ispovest satkana od kratkih, fragmentarnih poglavlja koja prate odrastanje glavne junakinje u Srbiji tokom tog haotičnog doba. Autorka vešto gradi strukturu romana kroz naizgled samostalne priče, koje se uklapaju kao delići slagalice u jednu veću sliku: sliku odrastanja bez cenzure i ulepšavanja. Iz poglavlja u poglavlje ulazimo sve dublje u njenu prošlost, osećajući se gotovo kao saučesnici u svakom njenom trenutku i emociji.
Već na početku, roman nas uranja u svet junakinje koja odrasta okružena specifičnom kombinacijom porodičnih sablasti, sivog industrijskog pejzaža i društvenih turbulencija. Devedesete su u njenim sećanjima prizvane kroz detalje: miris fabričkog dima i suzavca, zatamnjenja tokom restrikcija struje, skandiranje na protestima i večito prisutan stid koji kao crna sena prati njenu porodicu i nju samu. Autorka uvodi i fiktivne nazive: grad naziva „Azoterija“, a Srbiju „bananadržavica“ - dajući pripovesti blago alegorijski ton, ali i aludirajući na otrovnu sredinu i političku farsu tog vremena. Ovaj postupak udaljavanja od konkretnog stvara utisak univerzalnosti: priča bi mogla biti i bilo gde drugde gde vlada slična atmosfera stida i apsurda.
Stil Lete Bičarski bez pardona je surovo realističan, nekad lirski, a nekad sirov. U jednom trenutku junakinja introspektivno opisuje svoju traumu kao „crnu tačku u plućima i u srcu“ koja prožima sve i hrani se njenim strahovima, pa zaključuje: „Makar svima bila kriva, makar slušala do smrti ono ‘Sram te bilo’... Makar ću znati da sam slušala svoje srce i da sam svoja muda stavila u procep“. Ovakve rečenice pršte prkosom - istovremeno otkrivaju bol i inat. Bičarski piše jezikom koji povremeno šamara vulgarnostima i žargonom, a čas nas iznenadi poetskim slikama i introspektivnim zapitanostima. Ta kombinacija visokog i niskog stila čini da pripovest deluje autentično: ogoljena do srži, bez foliranja.
Posebno se izdvajaju segmenti pisani kurzivom, koji deluju kao da su preuzeti iz nečijeg tuđeg dnevnika. Ovi umetnuti delići dnevničkih zapisa otkrivaju najskrivenije, najmračnije momente junakinjine rane mladosti. Čitajući ih, imamo utisak da zavirujemo u nešto gotovo ispovedno; možda u tajne beleške same autorke ili njene fiktivne ličnosti. Ti delovi teksta stvaraju efekat otklona od glavne priče, kao snovi ili sećanja u sećanju, i pružaju dodatnu dubinu: glas još jedne (mlađe? potisnute?) sebe koja progovara iz pozadine. Nije ovo roman za čitaoca koji očekuje finu književnu bečku školu – „Sram me bilo“ namerno grebe i peče jezikom; ponekad ćete se nasmejati na crnohumorne opaske, a ponekad možda zateći da rumenite zbog neočekivano eksplicitnih erotskih pasaža. Upravo u toj smeni teskobe i otvorenog smeha krije se humano lice ove knjige. Jer, kako pripovedanje odmiče, tone prvobitnog očaja se polako razvedravaju: epizode pred kraj postaju vedrije, prošarane zdravim humorom i autoironijom. Nakon što nas provede kroz mrak, autorka nam dopušta i predah nade i osmeha.
Ovaj roman je posebno dragocen jer nudi žensku perspektivu odrastanja u sredini gde je „sram“ gotovo odgojni alat. Kultura srama prožima mnoge scene: od porodičnih odnosa gde se ćutke prenose tajne i „grehovi“ prethodnih generacija, do društva koje brzo okači etiketu sablažnjive devojke onoj koja se usudi da prekrši nevidljiva pravila. Na trenutke, glavna junakinja deluje kao savremena Hester Prin (junakinja Grimiznog slova) našeg podneblja; žena koju bi okolina najradije obeležila i prokazala zbog njenih „grehova“, bilo da su to seksualna sloboda, neposlušnost ili samo istina koju govori. Pritom, Bičarski nam dočarava kako izgleda nositi taj teret stida od malih nogu: još kao devojčica junakinja oseća neku vrstu nasledne sramote, nečega „što se ne priča komšijama“. U tome odjekuju motivi poznati u našoj književnosti; setimo se samo tragičnih ženskih likova iz dela Bore Stankovića i drugih, koje društvo pretvara u metaforu greha. Jaglike (kao u filmu Lepota poroka) - naših priča oduvek su bile te koje stradaju pod teretom tuđih osuđujućih pogleda.
Međutim, Leta Bičarski ne pristaje na ulogu žrtvenog jagnjeta. Junakinja „Sram me bilo“ otvoreno provocira kulturu srama, preispitujući je iznutra. Njen odnos prema sopstvenoj seksualnosti, na primer, daleko je od stidljivog; u opisu nekih scena požude i ekstaze ima nečeg skoro pankerski oslobađajućeg. Kao što je Fleabag u istoimenoj britanskoj seriji razbila četvrti zid da nam bez ulepšavanja ispovedi svoje „sramotne“ misli i postupke, tako i naša pripovedačica ovde razbija zid ćutanja. Ona priznaje sebi i nama na stranicama i ono zbog čega bi je mnogi osudili, i baš time postiže katarzu. Dok listamo stranice, neminovno se pitamo: kako se postaje sablazan u očima društva? Ko određuje tu granicu pristojnosti? Roman ne daje eksplicitan odgovor na to „kako se postaje sablazan“, ali kroz sudbinu junakinje sugeriše da je ponekad dovoljno samo biti iskrena žena u svetu skrojenom po meri tuđih očekivanja.
Još jedan fascinantan sloj ovog romana jeste igra identitetima i pseudonimima. Samo ime autorke – Leta Bičarski – prema podacima izdavača zapravo je pseudonim. Zanimljivo, u samoj priči nalazimo metatekstualni momenat koji to ogleda: junakinja piše kontroverzni rukopis pod naslovom „Crna tačka“, koji predstavlja njenu mračnu autobiografiju, i dvoumi se oko objavljivanja. Pred sam kraj telefonom je kontaktira izdavač sa upitom za izvesnu Silviju Todorović – što je ime pod kojim im je poslala tekst. Ona tada gotovo trijumfalno izjavljuje: „Poslala sam vam rukopis, ali ovde nije Silvija Todorović. To je trebalo da bude moj pseudonim... Ovde je sada Leta Bičarski i napisala sam knjigu ‘Sram me bilo’. ‘Crna tačka’ je zapravo davna prošlost.“ Ovim potezom, junakinja (a možemo reći i sama autorka) skida masku i simbolično osvaja svoj identitet natrag. Pseudonim je poslužio kao zaštita dok se istina nije osmelila da izleti iz kaveza; kao ptica koju su, rečima njenog urednika, napokon pustili da leti. Taj čin razotkrivanja donosi i liku i čitaocu ogroman osećaj olakšanja: eto svetla posle mraka, prozora koji se otvara posle duge noći. Pomalo kao Truman u finalu Trumanovog šoua, naša junakinja iskoračuje iz konstrukta laži i tajni u svež vazduh slobode, ostavljajući iza sebe „bananadržavicu“ stida.
Lične priče poput ove umeju da budu riskantne; lako skliznu u patetiku ili ogorčenost – ali „Sram me bilo“ uspeva da održi ravnotežu. Oštra je to, ali i humana knjiga: u njoj ima gorčine, ali ima i nežnosti; ima mraka, ali na kraju ipak pronađe svoje svetlo oslobođenja. Čitanje ovog romana za mene je bilo, da se vratim na početni lapsus, upravo gubiozno: gubio sam usput neke svoje predrasude, i poneki komadić ličnog stida ispario je pred hrabrošću autorke da stvari nazove pravim imenom. Zato, ako ste spremni za iskren, snažan književni glas koji ruši tabue o ženskom iskustvu, ovo štivo će vas i te kako prodrmati. Toplo ga preporučujem. Za one koji bi da se i sami okušaju u ovoj emotivnoj vožnji, roman „Sram me bilo“ može se nabaviti putem zvaničnog sajta izdavača Nova Poetika, na kojoj se nalaze i knjige izdavačke kuće Neos; dovoljno je kliknuti i možda već sutra uroniti u priču koja osvaja iskrenošću.
Srećno čitanje!
(Link ka knjizi: NEOS – Sram me bilo)
Comments
Post a Comment