O pisanju i pitanju: Zašto pišemo?
|
| Onore Domije, Don Kihot (Izvor slike: Wikimedia Commons) |
Poslednjih nekoliko meseci, kroz ruke mi je prošlo na stotine stranica različitih proznih i pesničkih dela. Čitajući autore iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, u jednom trenutku sam se, osim što sam se izgubio u tom nepreglednom kosmosu knjiga, suočio sa neobičnim fenomenom. Primetio sam jednu stvar koja ih povezuje, čak i kada su im teme dijametralno suprotne.
To nije slučaj baš kod svih, ali je toliko prisutno da bih to slobodno nazvao savremenim književnim trendom.
Reč je o specifičnoj vrsti cinizma koja provejava kroz redove, o dubokoj rezigniranosti i nezadovoljstvu savremenim svetom i društvenim uređenjem. To me, naravno, ne čudi. Savremeni trenutak naše civilizacije je teško drugačije opisati, a umetnost je uvek refleksija stvarnosti. Međutim, primećujem i naličje te medalje; nešto što mnogim piscima nedostaje.
Pored te rezignacije i cinizma, uporno, kroz razna dela koja svakodnevno čitam ili dobijam na uredničko čitanje, uočavam preteranu zaokupljenost sobom. Dominiraju introspektivne priče i hermetična poezija. Da se razumemo, ovo nije nužno loše. I sam imam bezbroj momenata u pisanju kada sam opsednut stvarima koje se meni dešavaju. Zapravo, svaki pisac mora biti introspektivan, s obzirom na samu prirodu književnosti koja zahteva kopanje po unutrašnjosti.
Ali, šta je to što fali?
Fali izlazak iz sebe.
Dobar pisac se, čak i u svojim najcrnjim stanjima, čak i u svojim najdubljim poniranjima u sopstvo, trudi da u tom ličnom mraku vidi širu, ljudsku sliku. Zašto i danas, nakon svih ovih vekova, čitamo Šekspira ili Servantesa? Zato što su oba autora istovremeno i izašla iz sebe i vratila se sebi.
U njihovim delima mi vidimo krugove koji se vazda ponavljaju, ali vidimo, pre svega, jedno veliko saosećanje koje nije lažno. Ne govorim o saosećanju tipa: „Hej, imao sam crne dane kao mali, pogledajte ih”. To je narcisoidnost maskirana u bol. Govorim o saosećanju spram drugih likova, spram drugih sudbina, spram onog Drugog i drugačijeg od nas. To je ono saosećanje koje zatim književno uobličavamo, ne da bismo potvrdili agoniju starog ili aktuelnog sveta, nego da bismo probali da zajednički učestvujemo u stvaranju nekog boljeg i drugačijeg sveta.
Znam, već čujem glasove koji će reći da je to preambiciozno, možda čak i pretenciozno. Možda jeste. Ali nema ničeg lošeg u tome imati velike ciljeve. Književnost koja se zadovoljava samo konstatacijom poraza nije književnost koja menja svet, a ako ne pišemo da bismo ga barem malo promenili, zašto onda uopšte pišemo?
Comments
Post a Comment