Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Etimologija reči pravda: od Platonove Države do tarota
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Jedan hobi koji imam godinama je etimologija. Ljubav ka etimologiji došla mi je kroz filozofiju, jer sam kroz dela antičkih filozofa primetio koliko je velik raskorak između načina na koji savremeni čovek tumači svet i sebe samog, i načina na koji su svet i čoveka posmatrali antički filozofi kao što su Anaksimandar, Platon, Heraklit, Parmenid ili Zenon. Taj raskorak je često povezan sa jezikom i načinima njegove upotrebe.
Specifična stvar koja mi je ostala urezana u sećanju desila se kada sam imao oko devetnaest godina. Tada sam čitao predgovor za Platonovo delo Država, koji je napisao jedan srpski autor i prevodilac, čijeg imena, nažalost, ne mogu trenutno da se setim. Ono što mi se urezalo jeste način na koji je pokušao da objasni nešto što na prvi pogled deluje jednostavno, ali nosi dublju poentu. Taj prevodilac, poznavalac starogrčkog jezika, naglasio je da kada antički narodi koriste određene reči, oni pod tim rečima ne misle isto što i mi danas kada ih izgovaramo.
Kao primer naveo je pojam pravde (na starogrčkom δικαιοσύνη-reč dolazi od korena δίκη (dikē), što znači red, zakon, pravda, poredak), i to u samo dve rečenice, ali su mi te rečenice ostale kao poziv na razmišljanje i dalje istraživanje. Pokušaću jednostavnije da objasnim šta je taj prevodilac želeo da kaže.
Zamislimo da izađemo na ulicu i počnemo da zaustavljamo prolaznike sa jednostavnim pitanjem: šta za vas znači pravda? Verujem da bi većina ljudi počela da priča o sudskim procesima, o zakonima, o kažnjavanju onih koji su učinili zlo, o tome kako pravda „stiže zlikovce“ ili kako „zakon mora da se poštuje“. Možda bi se neko čak setio i stihova iz srpske himne koji glase: „Bože pravde, ti što spase od propasti dosad nas…“
Justicija, boginja pravde kod Rimljana. izvor slike wikimedia commons
Na prvi pogled sve to može delovati trivijalno, gotovo kao scena iz nekog holivudskog filma u kojem se pojavi neki usijani lik obučen u kostim superheroja i počne da viče pravda za potlačene! Iako ovo zvuči smešno, upravo tu postaje jasno koliko smo daleko od onoga što pravda u svom izvornom značenju jeste.
Ako otvorimo Platonovu Državu i pažljivo pročitamo njegove dijaloge, videćemo da pojam pravde kod starih Grka nije imao isključivo društveni ili pravni karakter. Nije se svodio na institucije koje sprovode zakone, niti na kazne i nagrade. Za Platona i njegove sagovornike pravda je bila nešto daleko veće; bila je načelo ravnoteže koje prožima ceo kosmos. Pravda je značila da svako u kosmosu zauzima svoje prirodno mesto i doprinosi celini, od elemenata u prirodi, preko društvenih uloga, pa sve do najmanjih pojava u svakodnevnom životu. U pravednom svetu, vetar duva kada treba, kiša pada kada treba, more se povlači i dolazi u pravom ritmu, a svaki čovek živi u skladu sa sobom i sa celinom.
I upravo taj zaboravljeni smisao pravde sjajno je sačuvan u simbolici tarot karte koja nosi isto to ime Pravda u starijim špilovima. Ova karta nas podseća na ravnotežu, odgovornost i zakon akcije-reakcije koji ne možemo izbeći.
Tarot karta Pravda koju je oslikala Pamela Smit. A Vejt je promenio numeričku poziciju ovog glavnog aduta u broj XI.
U tarotu koji je oslikala Pamela Smit, a prisvojio A. Vejt prikazana je kao žena koja u jednoj ruci drži mač, a u drugoj vagu. Ona ne donosi pravdu kao kaznu ili nagradu, već podseća da smo mi ti koji svakog trenutka pravimo izbore i snosimo posledice svojih dela. Alister Kroli ovu kartu naziva Usklađivanje i ukazuje na to da priroda nije pravedna po ljudskim merilima, već da funkcioniše po zakonima preciznog balansa. Svaka naša misao, svaka reč i svako delo odražavaju se kao uzrok koji nosi svoju posledicu. Nema slučajnosti, nema nagrade ni kazne u onom smislu kako mi to zamišljamo, već postoji stalni tok prilagođavanja i vraćanja u ravnotežu. Dorian Nuaj ovu kartu povezuje sa egipatskom boginjom Maat, koja na tasu svoje vage meri duše. Ona ne sudi iz ljudskih motiva, već predstavlja univerzalni zakon sklada i tačnosti. U njenim rukama nalaze se alfa i omega, početak i kraj, kao podsetnik da sve što počinje mora da se dovrši i da sve što postoji mora da bude u ravnoteži. Dorijan ide i korak dalje, osvetljavajući samo poreklo reči pravda, ističući da se ona može čitati kao pra-veda, kao pra-znanje, prvo znanje o ravnoteži sveta. On piše:
„Zlatna zora Pravdu naziva Kćer Gospodara Istine. Kroli je promenio naziv ove arkane u Usklađivanje, budući da je on pojam pravde smatrao neprikladnim da izrazi ideju karte. Po Kroliju, reč „pravda“ nema nikakvo drugo značenje osim čisto ljudskog, odnosno relativnog. I prema tome, ideju pravde ne bi trebalo smatrati prirodnom činjenicom, jer priroda nije pravedna, sudeći po bilo kojoj teološkoj ili etičkoj ideji, ali je zato priroda tačna. Tako uzevši nemam šta prigovoriti Kroliju, ali ukoliko uđemo malo dublje u reč, ne u justiciju, nego baš pravdu, spazićemo mogućnost njenog raščlanjivanja. Tako pravda postaje pra-veda, prekognicija, praznanje ili prvo znanje, odnosno više znanje. Otud lik koji drži vagu i mač, ima znanje i višu perspektivu sa koje meri i preseca. Onaj ko je pravedan, pravednik, tako postaje pra-vednik, praznalac, a ona koja je pravedna, isto tako može postati i pra-vedma, prastara veštica ili čarobnica starijeg, odnosno višeg ranga, a takva je često gospodarica sudbine. Priroda je tačna jer pravo vedi, a bez pravoveđenja nema ni usklađivanja.“
Usklađivanje tarot karta, koja se odnosi na Pravdu iz Kroulijevog tarota koji je oslikala Frida Haris
U ovom tumačenju pravda nije ono što mi danas zamišljamo kao kaznu, presudu ili nagradu. Ona je stanje sveprožimajuće svesnosti o zakonima ravnoteže koji su temelj svakog dela i svakog bića. Biti pravedan, prema ovome, ne znači biti isključivo po zakonu, već biti usklađen sa nevidljivim principima prirodnog poretka, koji sve vraćaju na svoje mesto, bez potrebe za ljudskom intervencijom ili presudom. Na kraju, sve se svodi na to koliko smo mi spremni da prepoznamo pravi smisao reči koje svakodnevno koristimo. Pravda, kao i mnogi drugi pojmovi koje uzimamo zdravo za gotovo, postali su za nas prazne reči koje ponavljamo bez dubljeg razumevanja. Etimologija nas podseća da ne ostajemo na površini značenja, već da tragamo za njihovom suštinom, ne nužno u tradicionalnom, već u prirodnom smislu. Kada to uradimo, otkrivamo ne samo dublji smisao reči, već i dublje slojeve nas samih i sveta oko nas. Zato sledeći put kada čujete reč pravda, setimo se da to nije samo sudnica, kazna ili himna. To je pitanje pravednog u nama, u prirodi shvaćenoj kao celokupni kosmos. To je poziv da preuzmemo odgovornost za sve što jeste i za sve što tek treba da se preobrazi.
Literatura i izvori:
1. Nuaj, D. (2023). Ideologija tarota i njena ezoterijska, kulturna i istorijska izvorišta, Tom I. Beograd.
Scena iz prvog dela filma: Matriks, 1999. Individualne promene kod slobodnih pojedinca mogu biti veoma brze, iznenadne, neočekivane; nekada čak takve da se uočava toliko velika promena u pojedincu; da se se iz korena menja njegov način života. Ne mislim na to da se menja ono što suštinski taj pojedinac jeste u smislu njegovih osnovnih osećanja ili karaktera, već se tiče iznenadnog zaokreta u načinu života. Međutim, na globalnom, svetskom planu ove promene se ne odvijaju tako brzo osim u slučaju da se dogodi nekakav masovni potop, pa čak i tada teško se menjaju načini kako funkcioniše društvo posmatrano kao masa. Otuda se stvara toliko velik jaz između individualnog razvoja i pokušaja da se isti odnosi i na spoljašnji svet oko nas. Kod pojedinca iznenadne promene u načinu života, uglavnom zavise samo od njegove odluke, ali se ne mogu odnositi na svet tako da isti krene za nama koliko god da nam je namera ili volja za tim jaka. Svet i kada se menja, menja se mnogo, mnogo sporije; nekada ...
Ko nam govori istinu o vazduhu? Kako se meri zagađenje, ko odlučuje o indeksima i zašto vizuelni prikaz može da promeni javnu percepciju bez menjanja brojki. Ko je Milenko Jovanović Milenko Jovanović je meteorolog i dugogodišnji stručnjak za monitoring kvaliteta vazduha u Srbiji. Šira javnost ga je upoznala nakon što je upozorio na izmene načina prikaza i ocenjivanja kvaliteta vazduha na zvaničnim platformama, tvrdeći da takve izmene mogu da stvore blažu sliku stvarnog stanja. O tom sporu izveštavali su N1 i Insajder, uključujući navode da su kriterijumi i parametri prikaza menjani više puta i da je Jovanović nakon toga ostao bez posla. Razgovarao: Vladimir Tomić | Odgovara: Milenko Jovanović Kada kažete „kvalitet vazduha”, šta je to u najstrožem stručnom smislu: koje veličine i koje supstance su ključne, a koje javnost često pogrešno uzima kao jedini kriterij...
Ruža je nikla iz betonske pukotine, ali nije nosila u sebi ni simboliku života, ni ljubavi, ni bilo kakve romantične ideje. Njene latice bile su prljave, posute česticama smoga i kapljama ulja iz obližnjih mašina. Ljudi su je ignorisali, prolazili pored nje bez ijednog pogleda, osim jednog čoveka koji je zastao i pljunuo pored nje, kao da je njen rast uvreda za tlo. „Ne pripadaš ovde,“ rekao je tiho, više sebi nego njoj. Ruža, naravno, nije odgovarala, ali njeno trnje izgledalo je kao da prkosi njegovim rečima. On se sagnuo, gledao je izbliza, kao da pokušava da razume njen smisao, a zatim posegnuo rukom. Nije to bio gest nežnosti, već nečega između radoznalosti i potisnutog besa. Prst mu je zakačio jedno od njenih oštrih bodlji. Kap krvi pala je na njene latice, crvena na mutno-ružičastu. „Glupa stvar,“ promrmljao je dok je sisao prst. Ali nije otišao. Stajao je i dalje, posmatrajući je kao da očekuje nešto – odgovor, objašnjenje, bilo šta. Ruža je bila nepokretna, tiha, ali njeno pri...
Коментари
Постави коментар