Baraka: majmun na kraju sveta i podsećanje na ljudski rod

Слика
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...

Uvek na Jug.... Pesma o Gvozdenom puku

ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSA Čitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.







Ove stope nose ime naših predaka iz Toplice, Prokuplja, Blaca, Žitnog Potoka, Lebana, Bojnika, Medveđe i drugih mesta.
Gvozdeni puk nije bio legenda nego ljudi od zemlje i prašine, od tišine koja se pamti više nego reči.
Sledeća pesma koju sam napisao, ušla je u poetski zbornik posvećen Gvozdenom puku kao sećanje, kao zavet, kao tiho podizanje glave pred onima koji su hodali tamo gde se više ne ostavlja trag.
Ne iz slave.
Nego iz dužnosti.



GVOZDENI PUK

Teški koraci skidaju maglu
dolinom koja pamti bojeve stare.
Pod znojnim dlanovima, čelik se topi,
u grudima – samo jek bubnjeva,
glas koji poziva, ne trpi odgovore.

Nisu to bili ljudi od epa,
ni izrezbareni u tvrdom kamenu.
Peške su krčili put kroz istoriju,
sa rukama što su sejale žito,
a sada drže pušku kao plug.

Njihova pesma nije od slave,
već od prašine što se lepi na čelo,
od pogleda koji nikad ne okreće leđa,
od reči koje nije potrebno reći –
zna se šta znači „zajedno“.

Na kotama gde se nestaje,
pod kotama gde se pamti,
oni su za sobom ostavljali tišinu,
sasvim običnu, sasvim ljudsku –

kao onaj zvuk što ostaje
kada vetar zatvori vrata kuće.

Ne nose njihove pesme reč „slava“,
onaj ko stoji na ivici bajoneta
nema vremena za veliki govor.
Samo za korak napred, za krv u kamenu,
za zoru koja stiže kao nagrada,
ali uvek kasno za jednog od njih.

Bilo ih je toliko da nema imena
za sve što su postali.
Nema grobova ni zapisnika
na brdima gde su sećanja poput korova.

Znaju se samo zvuci:
juriš koji ne priznaje drugo,
smeh kad ostane samo jedan metak,
i ona rečenica što je zlato među prokletima:
„Ne mari, sutra je novi dan.“

A sutra je došlo,
toplo i prazno kao letnji pladan,
sa rukama koje više nisu znale
šta da drže kad više nema puške.

Na ulicama gde ne znaju za juriš,
hodali su opet, tiho kao pre.

I kad god pogledaš brdovitu zemlju,
negde ispod prašine, kamena,
pod korenima što rastu bez pitanja,
čuješ kako koraci dolaze.
Ne kao grom, ne kao tresak,
već kao srce koje nikad ne stane.

Gvozdeni, a opet ljudski.
Kao poljubac pre rastanka,
kao obećanje koje se drži,
kao sunce što zna svoj put –
uvek na jug, uvek kući.


Vladimir Tomić 




Podrži naš blog!

Za uplate na dinarski račun:
Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić

Za PayPal uplate:

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Ogledala, želje i nesvesno: Kako Žak Lakan objašnjava naš svet

Interludijum: Prometej u limenom sanduku

Nacionalna pretnja: Heklanje ili kad se nacija uplaši konca