Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Ja pa ja i ostali demoni svakodnevice - Nad knjigom Damjana Pejovića
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Nedavno sam imao privilegiju da u ambijentu umetničkog kafića Beti Ford predstavim publici prvu zbirku priča Damjana Pejovića, PUNK IS NOT DEAD... ВЕЧЕРАС (Namerni miks ćirilice i latinice, koji je pisac nazvao Ćirotinica na drugom mestu). Dok smo te večeri Damjan i ja, u opuštenoj atmosferi, razgovarali o njegovoj knjizi pred okupljenima, naslutio sam da držim u rukama nešto nesvakidašnje. Sada, nakon što sam zbirku pročitao od korice do korice, moji utisci su se iskristalisali. Rado ih delim iz mog ugla.
Autor posmatra svet oko sebe i hrabro prenosi na papir svoje utiske, bez imalo ulepšavanja. Već u prvim pričama ove zbirke dočekali su me kratki, gotovo skicozno sažeti fragmenti, svojevrsne literarne „crtice“ koje jednim ubodom pogađaju suštinu. Ti minijaturni prozni bljeskovi ne trpe suvišne reči: stil je sveden do krajnjih granica, ponekad i grub u svojoj jednostavnosti. Ali upravo u toj ogoljenosti leži njihova snaga. Svaka rečenica udara direktno i trgne čitaoca iz uljuljkanosti. Damjan se ne libi da zaroni i u najmračnije teme: od ljubavi i prostitucije, preko umetnosti i uštogljenih društvenih normi, do alkoholizma, narkomanije, porodičnog nasilja i religije. Ipak, ne očekujte moralizovanje ili patetiku; sve te mračne motive autor obrađuje na svoj, pankerski način, maksimalno sažeto, na ivici apsurda, a opet uvek sa osećajem za ono suštinski bitno. Ispod ciničnog humora oseća se tihi bunt protiv truleži i licemerja sveta koji ga okružuje.
Zanimljivo je da tako oštar i sažet ritam karakteriše samo prvi deo zbirke. Kako sam odmicao kroz stranice, primetio sam da su priče postajale sve duže, sadržajnije i stilski razigranije. Posle onih uvodnih pankerskih minijatura, Damjan se u drugom delu knjige odvažio da ispripoveda i nekoliko obimnijih priča. U njima je i tempo drugačiji: provokativnost ostaje, ali dopunjena neočekivanom dozom harmonije i promišljenijeg ritma. Kao da posle početnog bunta dolazi trenutak refleksije.
Autor u tim dužim pričama daje sebi prostora da razradi likove i njihove unutrašnje dijaloge, da zaroni dublje u psihologiju svojih junaka. Uprkos sirovom naslovu zbirke koji naizgled obećava čistu anarhiju, u tim širim zahvatima osetio sam i puno saosećanja i humane nijanse. Damjan opisuje urušene sudbine sa margine društva i ovde, ali sada sa slojevima i detaljima koji možda nisu bili vidljivi u prvim kratkim formama. Ispod grubih reči nazire se srž: briga za malog čoveka i razumevanje za to kako sistem melje pojedince. To me je prijatno iznenadilo i pokazalo mi jednu zreliju crtu autorovog stvaralaštva.
Naravno, jedno od najjačih oružja koje Damjan koristi jeste humor: i to onaj najcrnji, najbizarniji. Čitalac se može zapitati „Da li je u redu što se ovome smejem?“ Scene u pojedinim pričama toliko su morbidne ili apsurdne da izazivaju šok jednako kao i smeh. Na primer, u jednoj priči potpuni neznanac na mostu svesrdno ohrabruje očajnika na ivici da skoči i okonča svoje muke, umesto da ga odvrati od samoubistva. U drugoj, susrećemo baku koja se tako prirodno i komično lati marihuane (kao da je ceo život provela uz zapaljen džoint), čime ruši svaki kliše o staračkim danima i finoći. A tu je i lik nesrećnika kojeg muče razigrani perianalni kondilomi: motiv toliko neuobičajen i groteskan da bi malo ko smeo da ga uopšte pomene u književnosti, a kamoli da ga opiše s toliko duhovitosti. Ipak, Damjan uspeva upravo to: od gorke, tabu materije stvara humor koji vas natera da se nasmejete naglas, pa onda da se trgnete i zapitate šta ste to u sebi upravo razotkrili kroz taj smeh. Iza te bizarne komike naslućuju se ozbiljna pitanja: o ljudskoj okrutnosti, predrasudama društva, ili prosto o gluposti koja ume da bude beskrajna. Takvi momenti su me istovremeno zabavljali i potresali, primoravajaću čitaoce da razmišljaju dugo nakon što završe pojedinačnu priču.
Još nešto krasi Damjanov pripovedački svet, a to su suptilne umetničke reference utkane u tekst. Na više mesta sam s osmehom prepoznao stihove omiljenih bendova ili replike iz kultnih domaćih filmova kako proviruju iz priča. Te muzičke i filmske aluzije nisu tu da bi se autor hvalio, već organski izrastaju iz likova i situacija, kao prirodni deo mikrokosmosa o kojem piše. Ko voli pank i rok muziku, uživaće u tim prepoznatljivim strofama (čak se i legendarni bendovi poput KUD Idijoti provlače kroz fusnote i dijaloge). A i ako neko ne uhvati svaku referencu, ništa zato: priče i bez toga ostavljaju jak utisak, ali sa tim dodatnim slojem poprimaju i širi kulturni kontekst. To je još jedan znak koliko je Damjan uronjen u subkulturu koju opisuje, i koliko autentično prenosi taj duh na papir.
Među dužim pričama, posebno se izdvaja ona po kojoj je zbirka i dobila ime, „Punk is not dead... večeras“. To je najambicioznija pripovest u knjizi, svojevrsni romansirani osvrt na pank i skinhed scenu devedesetih u Srbiji. Dok sam je čitao, imao sam utisak da slušam žive priče iz tog vremena: pune energije, sirovih detalja i autentičnog duha ulice. Osetio sam i trunku nostalgije za vremenom ranih devedesetih koje nisam lično iskusio u potpunosti, ali koje kroz Damjanove reči postaje živo i opipljivo. Ta priča kao da povezuje sve ostale u celinu, pokazujući korene i kontekst pankerske ideologije koja provejava i kroz ostale tekstove. Ona stoji kao snažan stub zbirke. Ujedno je to možda i najdirektnija veza između same literature i pank duha koji autor nosi u sebi.
A ipak, od svih priča u knjizi, jedna mi je posebno prirasla srcu, „Ja pa ja“. Možda zato što tako duhovito i pronicljivo secira ljudsku sujetu i ludilo, ova pripovetka na mene ostavlja najjači utisak. U „Ja pa ja“ zatičemo se u glavi pripovedača koji je ubeđen da je centar sveta i izvor svake velike ideje ikada smišljene. Taj junak iskreno veruje da su svi poznati filozofi i geniji kroz istoriju zapravo pokrali njega (njegove misli i njegove genijalne uvide) samo zato što su ih izneli pre nego što je on stigao da se rodi! Naizgled smešan koncept, ali Damjan ga razvija kroz unutrašnji monolog lika sa toliko žara i uverljivosti da dok čitamo, zaista boravimo u umu jednog megalomana. Bizarna logika tog uma istovremeno je urnebesno smešna i tragična.
Čas se smejemo suludim tvrdnjama i paranoičnim optužbama na račun „kradljivaca ideja“, a čas osećamo i trunku jeze jer shvatamo koliko je taj ego napukao i koliko se junak udaljio od stvarnosti. Kraj priče me je zatekao sa osmehom (neću ga ovde otkriti, da ne kvarim doživljaj drugima) i doneo mi onaj retki književni užitak kada shvatite da ste pročitali nešto uistinu originalno i smelo. Za mene, „Ja pa ja“ je malo odličan primer apsurdne satire koja uspeva da zabavi, ali i da upozori na opasnost od nezajažljive sujete i autističnog zatvaranja u sopstveni svet.
Ono što me takođe kroz čitavo čitanje pratilo jeste misao koliko se moj stil razlikuje od Damjanovog. Ja obično pišem drugim tonom, možda suptilnije i u potrazi za onim skrivenim u stvarnosti (ispod one svakodnevne), koristeći mnoštvo simbola i arhetipskih likova, dok je Damjanov izraz direktan, sirov i često šokantan. Ipak, upravo zbog te različitosti, cenim njegovu smelost i autentičnost. On se ne libi da „ide na sve ili ništa“ u svakoj priči, da rizikuje i da kaže naglas i ono od čega bi mnogi ustuknuli. Mnoge njegove rečenice nose pečat njegove ličnosti, bez ikakvog kalkulisanja ili ulepšavanja stvarnosti. U par navrata sam se u sebi nasmešio i pomislio: „Ja ovo ne bih ovako napisao“, ali baš tada bih zastao i shvatio da je to dobro. Jer književnost i treba da bude raznolika, da nas pomera iz komfora samodovoljnosti. Damjan je svojim pankerskim pristupom uspeo da me trgne i podseti zašto su različiti glasovi dragoceni. Uprkos tome što nam se stilovi razlikuju, pred njegovom strašću prema pisanju iskreno sam oduševljen. Sve što radi na papiru čini beskompromisno i sa puno duše, i to se oseća na svakoj stranici ove zbirke.
Kada podvučem crtu, PUNK IS NOT DEAD... ВЕЧЕРАС je za mene bilo uzbudljivo i osvežavajuće čitalačko iskustvo. Nije to knjiga za one kojima smeta da budu provocirani; naprotiv, ovo štivo udara tamo gde smo možda najosetljiviji, ali upravo zato ostavlja tako snažan trag. Damjan Pejović nam je podario zbirku priča koje se ne ustručavaju da budu glasne, drske, ali i bolno iskrene. Ispod slojeva cinizma i crnog humora, u njima kuca srce autora koji veruje u moć pripovedanja, koji se buni protiv apatije i učmalosti. Nakon poslednje strane, ostao sam i nasmejan i zamišljen. U vremenu kada se često kaže da je sve već viđeno, ovakva autentična pojava dokaz je da književnost itekako može iznenaditi. Punk nikada nije bio mainstream, ali posle ove zbirke verujem da u književnosti nikad neće biti mrtav ni večeras ni ikada.
Vladimir Tomić
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Fotografije Linde R. iz sedamedestih, izvor slike: wikimeda commons Kažu: pusti da sve ide svojim tokom. Zvuči razumno, zar ne? Ali pored mene niko. I vreme briše tragove rana što nisu ni stigle da zabole. Tako mi rekoše. Ali, ne razumem zašto. Jer dala sam sve što znam, sve što umem i mogu, da te zovem svojim. A mislim da ću te voleti još dugo, dugo. Zarobljena u strahu, trepćem pred suzama. Ne mogu da kažem da si me povredio, kad me nikad nisi pustio bliže. Nisam izmamila ni jedan odgovor. Dok si, između reči, padao pred svakom koju nisi ni poznavao. I opet, sve što znam, dala sam ti to. Da budeš moj. A sad... Znam da će da boli još dugo, dugo. Čekam dan kad ćeš otići, svesno, jer si me upozorio na cenu koju ću platiti. Život je pun mana, ko zna odakle su došle? Ostajem da živim: u sećanju na ljubav koje nikada nije bilo. Jer sve sam pokušala, sve da te preobratim. A sad znam da ćeš mi nedostajati još dugo, dugo. Jer dala sam sve što znam, da ti pripadam. I mislim da...
Scena iz filma Mreža, izvor slike wikimedia commons Generacije naših roditelja, ali i mi, koji smo gledali dobre filmove, sigurno se sećaju čuvenog filma Mreža (Network) iz 1976. godine, u kojem se izgovara rečenica: „Svet je jedna velika korporacija.” (1) Danas ta rečenica odjekuje kao proročanstvo, posebno u vremenu kada ideologije, nekadašnji stubovi društvenog sistema, izgledaju kao prazne ljušture, alati za mobilizaciju masa radi prolaznih interesa. Često u medijima čujemo optužbe na račun pojedinaca, uz etikete poput „ fašista” ili „nacista” . Ipak, ti isti mediji, koji su tokom pandemije kovid-ludila bez pardona ignorisali glasove naučnika i stručnjaka čiji stavovi nisu bili u skladu sa zvaničnim narativom; nisu pokazali spremnost na stvarnu raspravu. Umesto toga, etikete su često korišćene kao sredstvo diskreditacije. Nedavno sam naišao na članak u kojem je Ilon Mask optužen za podršku neonacističkoj partiji iz Nemačke iako u stvarnosti verovatno nije reč ni o kakvim neonaci...
Jošitaka Amano, glavni vizual za 4K restauraciju filma Anđelovo jaje . Piše: Vladimir Tomić Film koji me bukvalno ostavio bez teksta, ali ne odmah, nego tek nakon što je prošao jedan ceo dan. Isprva nisam razumeo mnoge stvari koje se dešavaju u filmu, a dijaloga tamo, osim celih 4 minuta sabrano, skoro da uopšte nema. Čak mi je bilo i dosadno, u prvih 30 minuta, jer mi je delovalo da film samo ređa dobro urađene mračne, melanholične i teskobne crteže i slike. Međutim, razotkrivanje i otkrovenje, kako se film približavao kraju, razuverilo me potpuno u to. Presudna stvar u filmu pojavljuje se već na početku: dolazak mladića. On ulazi u svet filma iz nečega što liči na futurističku vojnu mašinu, na krstoliki ratni brod, na mehaničku skalameriju koja istovremeno priziva vozilo, oružje, grobnicu i neku vrstu apokaliptičke crkve od metala. Nebo nad tim dolaskom ima crvenu, ranjenu boju: boju zalaska, požara, krvi, proročke opomene. ...
Коментари
Постави коментар