Krv, dim i istina: Poetika Milice Stojanović
Postoje knjige koje se pojave tiho, stanu na policu i čekaju da ih neko otkrije. A postoje i one koje u književni prostor ulaze kao proboj, rušeći vrata sopstvene intime i društvenih konvencija sa takvom silinom da je nemoguće ostati po strani. Zbirka poezije „Hleba i cigara!“ Milice Stojanović pripada ovoj drugoj, ređoj vrsti. Ova knjiga koja je pred nama, predstavlja jedan pulsirajući organizam, čiji je svaki stih nervni završetak izložen svetu bez zaštitne opne. Milica ne piše poeziju da bi je ukrašavala; ona njome dijagnostikuje, secira i, konačno, pokušava da preživi. Čitav projekat ove knjige jeste mukotrpno i beskompromisno traganje za autentičnim govorom u vremenu koje nas zaglušuje bukom ispraznih priča. Ta potraga počinje od jedinog mogućeg mesta... Od sebe! Uvodni ciklus, naslovljen gotovo kao narodska presuda, „Sve će to narod poblatiti“, postavlja dijalektiku koja će se provlačiti kroz celu zbirku. Pesme „Kopači“ i „Zatrpavači“ prevazilaze poetske iskaze, i postaju uputstva za upotrebu sopstvene duše: ili ćeš kopati po sebi dok od tebe ne ostane ništa osim suštine, ili ćeš dozvoliti da te drugi zatrpaju svojim očekivanjima dok ne izgubiš i poslednji obris sebe. U tom procesu samodefinisanja, pesma „Zvali su me kurac na biciklu“ postaje centralni manifest, odbacivanje svih etiketa, i onih laskavih („Srpski Hese, Ženski Bukovski“) i onih pogrdnih. Ona razume da je svaka spoljašnja definicija, ma koliko dobronamerna, zapravo kavez.
Kada se taj prostor sopstva očisti od
tuđih glasova, autorka nas uvodi u epicentar zemljotresa: u ciklus „Ništa lično
(samo bezlično)“. Ovde se lirsko pretvara u telesno, a apstraktni bol dobija
fizičku manifestaciju. U pesmi „Uroboros“, toksični brak nije opisan metaforama
slomljenog srca, već kliničkim nalazima: „drago kamenje na štitnoj žlezdi“ i
„čir na dupetu“. Odnos postaje akt kanibalizma, samouništenja u kojem se
partneri glođu do srži. Ovaj deo zbirke je bolno svedočanstvo o ženskom
iskustvu u patrijarhalnom kalupu, ali bez trunke patetike. U pesmi „(P)Rezime“,
promena prezimena posle razvoda nije beg, već napad; ne bivše veze, već na
čitavu mušku liniju koja joj je u amanet ostavila sve osim „zrna zdravoga
razuma“. To je čin samospasavanja, pokušaj da se mačem preseku truli koreni
kako bi se na toj jalovoj zemlji konačno spasila ona sama. Ta borba se
nastavlja u pesmi „Margarita“, možda i najpotresnijoj u zbirci, gde se lirski
subjekt, nekadašnji biser iz Božje ruke, valja u blatu sa svinjama, bivajući
skrnavljen dok ne postane ništa. Krik upućen Bogu ovde nije pitanje vere, već
pitanje izgubljenog identiteta.
Pogled izoštren na sopstvenoj patnji,
u trećem ciklusu, „Hleba i cigara!“, okreće se ka spolja i postaje skalpel koji
precizno secira društvene patologije. Milica ima dar da uoči apsurd i licemerje
u svakodnevnim situacijama. Pesma „Društvo za zaštitu životinja“ je briljantna
studija o hijerarhiji empatije, gde se oplakuje uginula ribica dok se ljudska
tragedija prihvata kao Božja volja ili ekonomska nužnost. Ona razotkriva
mehanizam po kojem vrednost nečije smrti postaje „merilo tvog ličnog
raspoloženja“. Njen prezir prema površnosti kulminira u pesmama kao što su
„Kako to?“ i „Fonetika je čudo“, gde se podsmehuje pomodnim trendovima,
jezičkom snobizmu i anesteziji značenja koju donosi potrošačko društvo. Usklik
„Serem vam se na fajn dajning!“ nije prosta psovka, već očevidan bunt protiv
pretvaranja, odbrana podvarka i pihtija kao poslednjih bastiona autentičnosti.
Ona vidi kako se jezik prazni od smisla u pesmi „Smisao pojmova“, gde engleske
etikete („HOME“, „LOVE“, „LIFE“) postaju neophodne da bismo uopšte razumeli
sopstveni život.
Nakon ove bure, poslednji ciklus „Iz
šupljeg u razno“ donosi neku vrstu smirenja. To nije srećan kraj, već
prihvatanje. Autoironična „Motivaciona“ pokazuje da je autorka sposobna da se
nasmeje i sopstvenoj borbi, dok završni haiku ciklusi svode svu prethodnu buku
na nekoliko čistih slika: kiša, mesec, senke. Konačni imperativ nije upućen
svetu, već sebi: „Oprosti sebi“. To je krajnje odredište ovog bolnog putovanja.
„Hleba i cigara!“ je zbirka koja boli, zasmejava i tera na razmišljavanje.
Milica Stojanović ne piše da bi se dopala, već da bi razumela. I upravo zato,
nakon čitanja, imamo osećaj da smo i mi, zajedno s njom, malo bolje razumeli i
sebe i svet oko nas. Ovo nije samo zbirka pesama; ovo je dokument o borbi za
smisao, vođen na jedinom mestu gde je ta borba uopšte moguća, u jeziku.
Vladimir Tomić
Comments
Post a Comment