Tajni grad ili o čemu zapravo pišem u Plavom Betovenu?
Plavi Betoven je prvobitno trebalo da se zove Tajni grad. Tako sam ovu knjigu i zamišljao, kao jedan mentalni grad, unutrašnji prostor u kome se susreću veoma udaljene stvari i likovi, a ipak deluju kao da su oduvek pripadali istom ambijentu. U jednom trenutku deca vode rat protiv metalnih bogova, u drugom se Džejms Džojs pojavljuje kao stvaran lik u leskovačkom pabu, u trećem Uroš Predić pripoveda svoju priču između Beograda i Vojvodine, a onda se otvaraju i drugi prolazi, sve do Mikelanđela koji ulazi u savremenu teretanu i Vitgenštajna koji sa naratorom kopa jezičke rupe u rovu Svetskog rata.
Na kraju je knjiga dobila naslov Plavi Betoven, i mislim da joj on bolje pristaje, jer u sebi nosi i boju, i zvuk, i jedan poseban unutrašnji signal koji povezuje sve ove priče.
Taj grad koji ovde prizivam za mene postoji kao stvarna mogućnost ljudskog duha. Neko će reći san, neko vizija, neko trip, neko unutrašnji pejzaž, ali ja u snove verujem. Kad u svakodnevnom govoru izgovorimo reč grad, pred očima se pojave zgrade, stanice, ulice, prolazi, raskrsnice. Mene već dugo zanima jedan drugi grad, onaj koji čovek zida u sebi. Sa geografijom ima veze tek posredno. Više sa civilizacijom koju uspeva da izgradi u sopstvenoj unutrašnjosti. Zato mi se čini da smo mi sami grad o kome govorimo. Ako u sebi ne podignemo neku vrstu unutrašnje civilizacije, teško ćemo postati stanovnici tog tajnog grada koji se prostire u nedogled.
Otuda i tolika prisutnost raznih duhova kulture u ovoj knjizi. Džojs, Predić, Mikelanđelo, Vitgenštajn, Bouvi, Vorhol, Morison, Stravinski, Vitman i drugi došli su u ove priče delom kao omaži, delom kao promena atmosfere. U većini mojih priča atmosfera preuzima ulogu zapleta. Meni je često bliže da boja, ton, ritam i unutrašnji pritisak nose priču, umesto spoljnog niza događaja. Ti veliki mrtvi i živi autori, muzičari, slikari i mislioci zato ulaze u tekst da promene ritam prizora. Još više od toga, ulaze da bi bili demaskirani. Voleo bih da čitalac prestane da ih gleda kao ukočene autoritete i da ih doživi kao prisustva kroz koja i dalje struji nešto živo.
Tu se otvara još jedna stvar koja mi je veoma važna. Veza sa mrtvim i živim autorima deluje mi neraskidivo. Čovek nikada ne stvara iz praznine. Uvek postoji neki prethodni glas, neki trag, neka slika, neka melodija, neki davni pogled, neka rečenica koja je prošla kroz nas i ostala u nama. Zato mi je bliska misao da stvaralaštvo nije vlasništvo samo onih koji objavljuju knjige i potpisuju slike. Svaki čovek može biti stvaralac sve dok nešto stvara. Nekada je to pesma, nekada slika, nekada odigrana šahovska partija, nekada način na koji neko pravi stolicu, bere trešnje, razgovara sa detetom ili gradi kuću. Pisanje me zbog toga nikada nije zanimalo kao uspostavljanje jednog izdvojenog autora na postolju. Mnogo više me zanima trenutak kada se kod drugog čoveka pokrene mašta i kada i sam poželi da nešto oblikuje.
Po tome su Sveti Bordel i Plavi Betoven bliski. U obe knjige prisutni su susreti sa senkama kulture, ali ovde sam želeo veću povezanost među pričama i kompaktniji unutrašnji tok. Muzika mi je u tome bila glavno vezivno tkivo. Ponekad imam utisak da ova zbirka vozi čitaoca u jednom muzičkom automobilu, kroz različite četvrti, raspoloženja, slike i svetove, a da se negde ispod svega i dalje čuje isti motor.
Muzika je za mene mnogo više od teme. Mogu sasvim otvoreno da kažem da me je u nekim ranijim, naročito teškim periodima života, između sedamnaeste i tridesete godine, upravo muzika održala iznad ambisa. U tim godinama bilo je mnogo teskobe, mnogo samorazarajućih misli, mnogo trenutaka u kojima je čovek sam sebi opasan. Muzika je tada za mene predstavljala oblik spasa. Zato se u Plavom Betovenu pojavljuje kao nešto organsko, utkano u samo telo knjige. Otuda i Zvučna kulisa na kraju. Hteo sam da ta knjiga ima i svoj drugi glas.
Isto važi i za grad. Već sam negde rekao da mi stvaramo grad, da smo mi grad. Čak i selo može postati grad u smislu civilizacije, ako ga naš napor, naše pamćenje i naša mašta tako ustroje. U tom smislu mene ne privlači urbanost kao takva gola sama po sebi, nego kao stanje svesti. Ulica, peron, gradski prevoz, teretana, rov, napuštena stanica, običan prolaz, sve to može odjednom da se otvori ako čovek promeni način gledanja.
Neko mi je davno rekao da ljudi još uvek pogrešno misle da se očima gleda. Dugo sam razmišljao o toj rečenici. Vremenom sam shvatio da je u njoj sažet jedan veliki problem našeg doba. Gledamo praznim, bukvalnim, korisničkim pogledom. Otuda nam svet deluje iscrpljeno, oglodano, potrošeno. A kada bismo naučili da gledamo srcem, ili makar dubljom pažnjom, peron bi prestao da bude puki peron, rov bi prestao da bude samo istorijska rupa, teretana bi prestala da bude skup sprava, gradski prevoz bi prestao da bude dosadni mehanizam prebacivanja tela sa jednog mesta na drugo. Pred nama bi se ukazao svet ogoljen do svoje tajne. Ne neki drugi svet, nego pravi svet unutar sveta, onaj koji ostaje skriven od banalnog, praznog i eksploatatorskog pogleda.
Zbog toga u mojim pričama ima toliko stvarnih ljudi, stvarnih tragova, stvarnih unutrašnjih frekvencija. U ovoj knjizi postoje priče posvećene mojoj sestri, mom bratu od tetke, mom psu iz detinjstva, nekim bivšim kolegama sa raznih poslova. Čak i kada priča nema direktnu posvetu, ona nastaje u dodiru sa nečim doživljenim. Sećam se, recimo, situacije iz naselja Braće Jerković u Beogradu, kada mi je prišao nepoznat čovek i tražio cigaru. Sećam se i sunca iz tih januarskih dana 2016, njegovog neobičnog sjaja, načina na koji je izgledalo kao da se prvi put pojavilo u punoj snazi. Takve stvari ostaju i po tom događaju je nastala jedna priča iz zbirke koja se zove Hladno Sunce. Kasnije, doživljene stvari, promene oblik, uđu u prozu, pomešaju se sa drugim slikama i nastane nešto treće. Tu negde počinje književnost kakvu ja razumem.
Često pišem za druge i zbog drugih. To ne znači da u pisanju nema mene. Mene u njemu ima napretek. Ali ono što ostaje sasvim intimno ponekad i nema potrebu za javnim oblikom. Ono ostaje između mene i duhova pisanja. Tekst koji izlazi pred druge nosi za mene jedno drugo pitanje: kakvu moć ili nemoć ima da deluje na drugog čoveka. Može li da ga pomeri, da ga podseti, da ga probudi, da ga natera da drugačije vidi sopstveni život, sopstveni grad, sopstvenu tugu, sopstvenu stvaralačku mogućnost.
Kada bih morao sasvim ogoljeno da kažem o čemu zapravo pišem u Plavom Betovenu, rekao bih da pišem o potrazi za nadom u svetu koji postaje sve antihumaniji. Ta nada kod mene nema mnogo veze sa utešnim frazama. Više sa upornošću da se kroz tamu sačuva neki signal, neki ritam, neka plava dubina, nešto što čoveka još drži budnim i živim. Ako ova knjiga uspe da nekoga makar malo približi njegovom unutrašnjem gradu, onda je stigla tamo gde je od početka htela da stigne.
Knjiga je trenutno u pretprodaji po sniženoj ceni do prvog aprila 2026. godine i
može se naručiti putem mejla: enola.kim@gmail.com
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun:
Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Za PayPal uplate:
Donirajte putem PayPal-a
Comments
Post a Comment