Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Filozofija uma (Deo treći: Egregor u kontekstu panpsihizma)
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Thought form of Charles Gounod's music, according to Annie Besant and C.W. Leadbeater in Thought Forms (1901)
„U magijskom univerzumu ne postoje slučajnosti i ne postoje nezgode. Ništa se ne događa osim ako neko ne želi da se dogodi. Dogma nauke je da volja nikako ne može uticati na spoljašnje sile, i mislim da je to apsurdno. To je isto tako loše kao i crkva. Moj pogled na svet je potpuno suprotan naučnom pogledu. Verujem da ako naletite na nekoga na ulici, to se desilo sa razlogom. Kod primitivnih naroda kažu da je neko ko je ugrizen od zmije – ubijen. I ja verujem u to.
Pošto reč 'magija' često izaziva konfuzno razmišljanje, želeo bih tačno da objasnim šta pod tim podrazumevam, kao i magijsko tumačenje takozvane realnosti. Osnovna pretpostavka magije je tvrdnja o 'volji' kao primarnoj pokretačkoj sili u ovom univerzumu – duboko uverenje da se ništa ne događa osim ako neko ili nešto to ne želi. Meni je to oduvek delovalo očigledno... Iz perspektive magije, nema slučajnih smrti, bolesti, nesreća, ratova ili pobuna. U magijskom svetu ne postoje slučajnosti."
Vilijam S. Barouz
Čovek nije tek slučajan splet atoma izgubljen u beskonačnom svemiru. On nije puki organizam vođen hemijskim reakcijama i evolucijskim zakonima. Ljudska svest poseduje moć, ne zato što je antropocentrizam poželjna iluzija, već zato što su svi dokazi pred nama: svaki veliki umetnički i filozofski ili naučni poduhvat, svaki civilizacijski skok, svaka ideja koja je preoblikovala stvarnost pokazuje da misao nije pasivna, već aktivna sila koja kreira svet. Čovek nije nemoćni posmatrač univerzuma – on je njegov oblikovatelj.
U tom kontekstu, egregor je jedan od najvažnijih fenomena koji otkrivaju prirodu kolektivne svesti. Ovaj koncept, prisutan u okultnim i ezoterijskim učenjima, označava misaoni entitet koji nastaje iz pažnje, emocija i volje grupe ljudi. Nije to puka metafora – egregori su živi entiteti, misaone forme koje mogu poprimiti nezavisnu egzistenciju i delovati autonomno, upravljajući sudbinama pojedinaca i čitavih civilizacija.
Ruina, digitalna obrada Lili Bluz
Koreni ovog pojma mogu se pratiti do Knjige proroka Enoha, u kojoj se spominju egregori, palu grupa anđeoskih bića poznatih kao Posmatrači. Prema apokrifnom predanju, oni su doneli ljudima zabranjeno znanje i time promenili tok istorije. Kasnije su evropski okultisti, poput Elifasa Levija i hermetičkog reda Zlatne Zore, proširili ideju egregora, smatrajući ih misaonim entitetima koji, jednom stvoreni, mogu nadživeti svoje tvorce i nastaviti da utiču na stvarnost.
Rene Genon je egregore tumačio kao kolektivne energetske formacije stvorene kroz rituale, molitve i zajedničke misli određenih grupa. Antropozofska škola Rudolfa Štajnera dodala je dublji metafizički sloj ovom konceptu, uvodeći ideju grupnih duša koje prožimaju narode, religije i istorijske tokove. Štajner je verovao da kolektivna misao nije samo psihološka kategorija, već aktivna sila u kosmosu, nešto što može uticati na same temelje realnosti.
Ako su egregori zaista misaoni entiteti koji mogu preživeti vekovima i oblikovati ljudsku sudbinu, onda se postavlja ključno pitanje: da li oni kontrolišu nas, ili mi njih? U savremenom svetu, egregori se ne rađaju samo kroz rituale i duhovne prakse, već i kroz medije, društvene mreže, političke ideologije i korporativne brendove. Kada milioni ljudi veruju u istu ideju – bilo da je to religija, nacionalna svest, konzumerizam ili neka viralna pojava na internetu – tada se rađa egregor koji može nadživeti generacije i steći vlastitu autonomiju.
Ali postoji još jedno, dublje pitanje: da li je ekološka kriza samo posledica industrijske proizvodnje i pohlepe, ili je odraz mentalnog zagađenja čovečanstva? Ako egregori nastaju iz kolektivnih misaonih obrazaca, onda možda nesvesno hranimo egregor destrukcije, koji zauzvrat oblikuje našu stvarnost na način koji smatramo neizbežnim. Zagađena planeta može biti manifestacija zagađene kolektivne svesti – mentalnog otpada koji nesvesno projektujemo u svet. Koliko puta smo pomislili da je svet surov, besmislen, osuđen na propast? Koliko puta je strah oblikovao našu percepciju stvarnosti, ostavljajući u svesti slike distopijskih budućnosti? Svaka takva misao je mali čin stvaranja, kap u moru misaone energije koja oblikuje tok civilizacije. Ako su milijarde ljudi bombardovane pesimizmom, strahom i destruktivnim narativima, nije li logično da će svet odražavati upravo tu mentalnu sliku?
Kadar iz filma Samsara
Mentalni otpad koji proizvodimo možda nije ništa manje štetan od plastičnog otpada koji zatrpava okeane. Savremeni čovek preplavljen je besmislenim informacijama, reklamama, agresivnim sadržajem, lažnim vestima i toksičnim narativima. Taj informacijski haos stvara unutrašnji šum koji sprečava sposobnost jasnog mišljenja i donošenja racionalnih odluka. U takvom stanju, ljudi nesvesno generišu još više haosa, trošeći resurse bez potrebe, živeći u ciklusu iscrpljenosti i konzumerizma koji održava egregore destrukcije. Šume nestaju dok um postaje sve zagađeniji, vode se truju dok reči gube smisao, klima se menja dok ljudi gube dodir sa sobom. Zagađenje nije samo industrijski fenomen – ono je psiho-ekološki fenomen.
Ako je planeta odraz kolektivnog uma, onda pročišćenje planete ne može doći samo iz spoljašnjih mera. Mentalna ekologija mora prethoditi fizičkoj ekologiji. Ako su egregori misaoni entiteti koji opstaju zahvaljujući našoj pažnji, onda promenom pažnje možemo menjati i njih. Ako bismo umesto mentalnog zagađenja hranili egregore regeneracije, ljubavi i povezanosti sa prirodom, da li bi se stvarnost promenila? Ako bismo svakodnevno zamišljali čistu vodu, šume koje rastu, ljude koji u harmoniji sarađuju sa prirodom, umesto distopijskih slika propasti, da li bi taj egregor prevladao?
U svetlu panpsihizma, teorije koja sugeriše da je svest fundamentalna osobina univerzuma, egregori više nisu samo okultni konstrukt – oni postaju deo same strukture stvarnosti. Kvantna mehanika nam već pokazuje da čin posmatranja utiče na stanje čestica, pa ako se svest širi dalje od pojedinca i ulazi u kolektivnu oblast, onda je moguće da misaoni obrasci zaista oblikuju svet na način koji tek počinjemo da razumemo. Ako realnost nije fiksni skup materijalnih zakona, već dinamički proces u kojem svest igra ključnu ulogu, onda budućnost nije nešto što nas čeka – već nešto što aktivno stvaramo.
Foto: V. T. za Oblak Kaktusa-blog Piše: Vladimir Tomić Opet mi je čovek na pijaci vezao kesu, kao što to imaju običaj i u onim manjim prodavnicama, kada kupujete povrće, voće i neke semenke. Većini ljudi to, izgleda, odgovara; čak govore kako im je tako lakše, praktičnije, urednije, civilizovanije, a ja odmalena, umesto da se uklopim u tu opštu geometriju svakodnevnih radnji, nekako krenem iz suprotnog smera, iz krivine, iz korena, iz neke svoje zbrkane, ali vrlo uporne unutrašnje mape sveta. Obrnut, da. Mada ta reč odmah zvuči kao poza, kao namerna razlika, kao onaj dosadni trenutak kada čovek sam sebe proglašava posebnim, a stvar je mnogo prostija i, za mene, mnogo starija od svake namere. Većina ljudi je u tom praktičnom smislu svakako bolja od mene, spretnija, neposrednija, tehnički sposobnija za procesuiranje stvarnosti. Oni vide predmet, funkciju, pravac, upotrebu; ja često najpre vidim pogrešan ugao, rub, dršku koja je vezivanjem izgubil...
Fotografije Linde R. iz sedamedestih, izvor slike: wikimeda commons Kažu: pusti da sve ide svojim tokom. Zvuči razumno, zar ne? Ali pored mene niko. I vreme briše tragove rana što nisu ni stigle da zabole. Tako mi rekoše. Ali, ne razumem zašto. Jer dala sam sve što znam, sve što umem i mogu, da te zovem svojim. A mislim da ću te voleti još dugo, dugo. Zarobljena u strahu, trepćem pred suzama. Ne mogu da kažem da si me povredio, kad me nikad nisi pustio bliže. Nisam izmamila ni jedan odgovor. Dok si, između reči, padao pred svakom koju nisi ni poznavao. I opet, sve što znam, dala sam ti to. Da budeš moj. A sad... Znam da će da boli još dugo, dugo. Čekam dan kad ćeš otići, svesno, jer si me upozorio na cenu koju ću platiti. Život je pun mana, ko zna odakle su došle? Ostajem da živim: u sećanju na ljubav koje nikada nije bilo. Jer sve sam pokušala, sve da te preobratim. A sad znam da ćeš mi nedostajati još dugo, dugo. Jer dala sam sve što znam, da ti pripadam. I mislim da...
Andrzej Wróblewski, Rozstrzelanie V (Execution V), izvor slike: wikimedia commons Piše: Vladimir Tomić Jahači na oluji, jahači na oluji. U ovoj kući smo rođeni, u ovaj svet smo bačeni. Kao pas bez svoje koske, kao glumac pozajmljen za ulogu... The Doors, „Riders on the Storm“ (Odlomak iz prepeva pesme) Pre dve godine, pretražujući bespuća interneta, naišao sam na jedan YouTube snimak koji mi je istovremeno delovao i kao tragičan i kao smešan, i podstakao me je da dublje promislim o jednoj temi o kojoj sam i pre puno pisao. U njemu je jedan sveštenik pokušavao da „odbrani“ pravoslavlje od navodno opasne misli Žan-Pol Sartra, fokusirajući se na čuvenu rečenicu iz jedne njegove drame Iza zatvorenih vrata (Huis Clos) : „Pakao - to su drugi“ (L'enfer, c'est les autres). Sveštenik je ovu rečenicu tumačio doslovno ...
Коментари
Постави коментар