Limun u rukama drhti ko sunce,
votka klizi niz grlo kao hladan vetar,
u Partizanovoj šolji još zatreperi
topli dah prošlih pobeda.
Na stolu Ljosina Jarčeva fešta, svet u kovitlacu,
dok sok od pomorandže krvlju zatreperi,
a ukus sira lebdi, blag i dalek,
ostavljajući trag jutra na nepcima.
U daljini pesma: I dalje ti ne verujemo!
Reči se dižu poput strela,
kiša se spušta nad Beogradom,
vetar donosi dah februarskog čistilišta.
A on – Feb, mlad i zlatokos,
između svetla i sumraka luta,
sluša melodiju Sumatre, san Crnjanskog,
dok kiša raznosi stihove niz ulice.
U knjigama, u nebu, u vatri i vodi,
traži istinu u kapima noći,
dok svet prolazi, hladan i dalek,
u umu bogova, u umu smrtnika.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Comments
Post a Comment