Jedan od mojih predloga studentima, jer me apsolutno ni jedna politička partija u Srbiji ne zanima niti je dostojna mog glasa i misaonog opterećivanja, jeste sledeći: da postave ultimatume svima – i izvršnoj, i zakonodavnoj, i sudskoj vlasti. Ako žele stvarne promene, a ne puko rotiranje istrošenih političkih figura, studenti bi morali da zahtevaju ono što je ključno – sistemsku promenu načina na koji država funkcioniše.
Svaka vlast se menja, ali sistem ostaje isti. Moćnici dolaze i odlaze, ali njihove privilegije i koruptivne strukture ostaju netaknute. Da bi se tome stalo na put, nije dovoljno tražiti poboljšanja u okviru postojećeg sistema – potrebno je zacementirati principe odgovornosti, učiniti ih neizbežnim, i postaviti temelje za društvo u kojem je politika služenje, a ne profitabilna karijera.
Zato bi ultimatumi morali biti nepolitički, radikalni u svojoj preciznosti i bez mogućnosti pregovora. Ovo nisu zahtevi za „bolju verziju istog“, već principi koji garantuju da sistem postane transparentan i odgovoran.
Prvi korak je otvaranje svih dosijea tajnih službi od vremena SFRJ do danas. Nijedna država ne može graditi budućnost ako krije istinu o prošlosti. Građani imaju pravo da znaju šta je država znala o njima, ko ih je pratio, kako su donošene ključne političke odluke i na osnovu kojih interesa. Svi dokumenti BIA, SDB i UDBA moraju biti javno dostupni, svi doušnici i agenti koji su koristili službu za političke obračune moraju biti obelodanjeni, a svaka nezakonita aktivnost tajnih službi protiv građana mora biti procesuirana.
Pored toga, vlast mora postati stalno odgovorna narodu. Ako 10% građana potpiše peticiju za opoziv bilo kog političara, on mora automatski biti smenjen i suočiti se sa nezavisnim sudskim procesom. Nijedan političar ne sme imati garanciju da će sedeti na funkciji do kraja mandata ako svojim delima šteti društvu.
Mandati političara ne smeju trajati duže od osam godina. Dva mandata su sasvim dovoljna za svakoga ko zaista želi da doprinese društvu. Ako u tom periodu nije učinio ništa, više vremena mu ni ne treba. Profesionalizacija politike je osnovni problem Srbije – jednom kad uđu u vlast, političari postaju kasta koja se međusobno smenjuje, dok narod ostaje statista u predstavi koju nije ni želeo da gleda.
Svaka politička odluka koja nanese štetu građanima mora imati retroaktivne posledice. Ne može se dogoditi da ministri i premijeri, po završetku mandata, odu u inostranstvo, uživaju u privatnim biznisima ili predaju na univerzitetima, dok njihovi potezi ostaju nekažnjeni. Poseban sud za političku odgovornost mora ispitati svaku odluku koja je nanela ekonomske, pravne ili društvene posledice. Oduzimanje nelegalno stečene imovine i doživotna zabrana bavljenja politikom su minimum.
Vlada Srbije i svi budući kabineti ne smeju donositi nijednu odluku o strateškim resursima bez odobrenja građana putem referenduma. Svaka koncesija, privatizacija ili prodaja nacionalnih resursa mora biti predmet javne rasprave i direktnog glasanja. Srbija već sada nije gospodar sopstvenih bogatstava, a svaka buduća odluka o energetici, vodi, rudnicima i zemljištu mora imati odobrenje građana.
Partije su se odavno pretvorile u privatne firme, a politika u unosan posao koji se finansira iz nepoznatih izvora. Finansiranje političkih partija mora postati apsolutno transparentno, a svaka donacija mora biti javna. Zabrana stranog finansiranja i tajnih fondova je nužna. Nijedna ozbiljna država ne dopušta političkim elitama da se prodaju bilo kome ko ponudi dovoljno novca.
Osnov svake države je pravosuđe, ali sudstvo u Srbiji nikada nije bilo nezavisno. Sudije koje su donosile politički instruisane presude moraju biti trajno uklonjene iz sistema. Pravosuđe mora biti pod građanskom kontrolom, a svaka ključna presuda mora biti analizirana i objašnjena javnosti. Ako pravosuđe ne bude podložilo sebe lustraciji, neće biti moguće obnoviti poverenje u institucije.
Sistem obrazovanja u Srbiji je uništen – ne samo zbog lošeg školskog programa, već i zbog potpunog odsustva mislećih profesora i intelektualnog jezgra koje ne zavisi od političke lojalnosti. Univerziteti i škole ne smeju biti partijski plen, već centri slobodne misli i naučnog istraživanja. Studenti koji budu nosioci promena ne smeju se boriti samo za bolji status na fakultetima, već za uklanjanje političkih kadrova iz visokog obrazovanja.
Nijedna država ne može napredovati ako prodaje sopstvenu budućnost. Srbija već sada nije vlasnik sopstvenih resursa. Revizija svih privatizacija od 1990. do danas mora biti sprovedena, a svaki nezakonito sklopljen ugovor mora biti poništen. Nacionalna imovina ne može biti predmet trgovine bez odobrenja građana.
Političari i njihovi najbliži saradnici ne mogu se obogatiti kroz državu, a potom koristiti veze za privatne poslove. Svaki političar i član njegove porodice mora imati trajnu zabranu poslovanja sa državnim sektorom. Ako su ušli u politiku da služe građanima, onda ne smeju od te iste politike napraviti porodični biznis.
Ovo nisu pregovarački zahtevi. Ovo nisu ideološke platforme. Ovo su osnovni principi funkcionalne države, principi koji ne zavise od izbora, stranaka ili ideoloških podela.
Šta ako vlast odbije ove zahteve? Onda Srbija nije država slobodnih građana, već privatna firma u rukama političkih elita. Ako se ovi zahtevi ne ispune, studenti i svi slobodoumni ljudi moraju preći na sledeće korake: blokadu svih institucija, bojkot državnih usluga, međunarodnu eksponiranost korupcije i stvaranje paralelnih struktura obrazovanja i ekonomije koje ne zavise od države.
Budućnost ne može biti u rukama onih koji su je već prodali. Ako studenti žele pravu promenu, ne smeju tražiti male ustupke – moraju izgraditi novi sistem u kojem je vlast zaista odgovorna. Ako ne postave ove ultimatume sada, sutra će biti prekasno.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Comments
Post a Comment