Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Panov lavirint
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
„Panov lavirint” Giljerma del Tora koristi figuru Pana ne samo kao simbol fantazije, već kao esenciju prirode koja u svakom liku nosi tragove istinske ljudskosti i kontradikcije – instinkta za preživljavanjem, žudnje za slobodom i sposobnosti za nasilje.
Pan nije običan vodič u svetu fantazije, već se njegova figura prelama kroz sve likove, nudeći dublji sloj sukoba između želje za kontrolom i težnje ka slobodi, gde se borba za dominaciju neprestano sukobljava sa slobodnom voljom i humanizmom.
Kapetan Vidal za večerom i Bleodilko biće za svojim stolom sa Ofelijom
Kapetan Vidal predstavlja iskrivljeni red, strogoću i okrutnost koja nastoji da savlada i uguši sve što se ne uklapa u njegov savršeno kontrolisan svet. On, međutim, nije samo arhetipski antagonist; njegova surovost i apsurdna potreba za redom u suštini odražavaju Panovu divlju prirodu, ali u njenoj najrepresivnijoj, destruktivnoj formi. U tom smislu, Vidal je nalik divljoj sili koju Pan predstavlja, ali umesto da prihvati nesavršenost i slobodu prirode, on je nameće kroz prinudu i okrutnost, suprotstavljajući se prirodnom ciklusu slobode i borbe. Njegova represija nije samo spoljašnja, već i duboko lična, jer u njemu vidimo čoveka koji teži apsolutnoj kontroli nad životom i smrću, čak i nad svojim detetom, čime postaje oličenje autoritarnosti koja nastoji da izopači prirodu. S druge strane, Panova figura se ogleda u likovima koji se bore za svoje ideale, čiji se otpor ne temelji na nasilju iz mržnje, već na instinktivnoj potrebi za slobodom i suprotstavljanju represiji. Oni nisu idealizovani junaci, već su likovi koji, poput Pana, preživljavaju u divljini, koristeći sva raspoloživa sredstva kako bi se suprotstavili onome što guši životnu silu u njima.
Del Toro ovde koristi prirodu kao simbol suprotstavljenog života – borci za slobodu, u svojoj surovosti i prkosu, oličavaju esenciju prirodne borbe protiv tlačenja, borbu koja, poput Panove divlje energije, ne priznaje veštačke granice strogo kontrolisanog poretka.
Kako je istaknuto u jednoj analizi, Del Torova „priča se fokusira na sukob između reda i slobode” i istražuje „kako represivni sistemi oblikuju motive likova” [1].
Scena iz filma Panov lavirint
Ofelija, kao središnji lik, u sebi nosi najdublji trag Panove prirode. U njenoj igri s Faunom, koji postavlja niz zadataka, krije se njena unutrašnja potraga za smislom i slobodom, za svetom u kojem ona nije podređena surovim pravilima odraslih. Ofelijina vera u svet magije, koji se pojavljuje kroz Pana, nije tek naivna dečja iluzija; to je suštinska potraga za mestom gde sloboda, ljubav i ljudskost mogu opstati izvan stroge kontrole i nasilja. Njen otpor prema Panovom zadatku na kraju, kada odbija da žrtvuje svog mlađeg brata, nije samo čin neposlušnosti, već izraz prirodne moralne intuicije koja se suprotstavlja moralnoj izopačenosti koju personifikuje kapetan Vidal. Ova moralna intuicija se može videti kao izraz „važnosti moralne neposlušnosti”, kako je navedeno u jednoj filozofskoj analizi filma. Na kraju, Pan se ne pojavljuje kao lik koji oslobađa ili kažnjava; njegova uloga je da stavi Ofeliju pred iskušenja u kojima ona sama pronalazi put, kroz slobodu i ljubav, čak i u svetu gde se sve čini izgubljenim. Njeno prihvatanje kraljevstva, koje je simbolizovano Panovim vođstvom, nije tek bekstvo u fantaziju, već transcendencija kroz njenu odluku da zaštiti nevinost naspram destruktivnog poretka. Pan, kao suština divlje prirode, pronalazi se u njenoj hrabrosti, u njoj odražava potrebu za oslobađanjem, postajući simbol otpora kroz njen konačni izbor. Del Toro je stvorio atmosferu „tako bogatu da posmatrača potpuno uvlači u svet filma, gde postajemo izgubljeni u lavirintu snova”.
Kapetan Vidal u filmu Panov lavirint
„Panov lavirint” tako nas podseća da Pan nije samo simbol prirodne slobode, već i unutrašnje snage u svakome od nas, one koja se izražava kroz instinkt za preživljavanjem i želju za slobodom. U svetu gde stroga pravila nastoje da zatre svaku nepredvidivost i različitost, Pan postaje sila u svakom liku – u Ofelijinom snu o boljem svetu, u borbi za očuvanje istinskih vrednosti, pa čak i u surovosti Vidala, koji personifikuje suprotnu stranu iste prirodne sile kada je lišena saosećanja.
Dodatne reference o filmu na internetu:
1. Miles Le Prevost Reflective Journal: „Pan's Labyrinth Context Research”
Foto: V. T. za Oblak Kaktusa-blog Piše: Vladimir Tomić Opet mi je čovek na pijaci vezao kesu, kao što to imaju običaj i u onim manjim prodavnicama, kada kupujete povrće, voće i neke semenke. Većini ljudi to, izgleda, odgovara; čak govore kako im je tako lakše, praktičnije, urednije, civilizovanije, a ja odmalena, umesto da se uklopim u tu opštu geometriju svakodnevnih radnji, nekako krenem iz suprotnog smera, iz krivine, iz korena, iz neke svoje zbrkane, ali vrlo uporne unutrašnje mape sveta. Obrnut, da. Mada ta reč odmah zvuči kao poza, kao namerna razlika, kao onaj dosadni trenutak kada čovek sam sebe proglašava posebnim, a stvar je mnogo prostija i, za mene, mnogo starija od svake namere. Većina ljudi je u tom praktičnom smislu svakako bolja od mene, spretnija, neposrednija, tehnički sposobnija za procesuiranje stvarnosti. Oni vide predmet, funkciju, pravac, upotrebu; ja često najpre vidim pogrešan ugao, rub, dršku koja je vezivanjem izgubil...
Fotografije Linde R. iz sedamedestih, izvor slike: wikimeda commons Kažu: pusti da sve ide svojim tokom. Zvuči razumno, zar ne? Ali pored mene niko. I vreme briše tragove rana što nisu ni stigle da zabole. Tako mi rekoše. Ali, ne razumem zašto. Jer dala sam sve što znam, sve što umem i mogu, da te zovem svojim. A mislim da ću te voleti još dugo, dugo. Zarobljena u strahu, trepćem pred suzama. Ne mogu da kažem da si me povredio, kad me nikad nisi pustio bliže. Nisam izmamila ni jedan odgovor. Dok si, između reči, padao pred svakom koju nisi ni poznavao. I opet, sve što znam, dala sam ti to. Da budeš moj. A sad... Znam da će da boli još dugo, dugo. Čekam dan kad ćeš otići, svesno, jer si me upozorio na cenu koju ću platiti. Život je pun mana, ko zna odakle su došle? Ostajem da živim: u sećanju na ljubav koje nikada nije bilo. Jer sve sam pokušala, sve da te preobratim. A sad znam da ćeš mi nedostajati još dugo, dugo. Jer dala sam sve što znam, da ti pripadam. I mislim da...
Andrzej Wróblewski, Rozstrzelanie V (Execution V), izvor slike: wikimedia commons Piše: Vladimir Tomić Jahači na oluji, jahači na oluji. U ovoj kući smo rođeni, u ovaj svet smo bačeni. Kao pas bez svoje koske, kao glumac pozajmljen za ulogu... The Doors, „Riders on the Storm“ (Odlomak iz prepeva pesme) Pre dve godine, pretražujući bespuća interneta, naišao sam na jedan YouTube snimak koji mi je istovremeno delovao i kao tragičan i kao smešan, i podstakao me je da dublje promislim o jednoj temi o kojoj sam i pre puno pisao. U njemu je jedan sveštenik pokušavao da „odbrani“ pravoslavlje od navodno opasne misli Žan-Pol Sartra, fokusirajući se na čuvenu rečenicu iz jedne njegove drame Iza zatvorenih vrata (Huis Clos) : „Pakao - to su drugi“ (L'enfer, c'est les autres). Sveštenik je ovu rečenicu tumačio doslovno ...
Gledala sam ga davno, ali ne znam zasto mi se nije svideo. Izgleda nisam bila u tom raspolozenju. I sve da ga odgledam ponovo, i nikako.
ОдговориИзбришиPogledaj opet :)
Избриши