Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Muzika Majls Dejvisa: Crni mag i Pantalasa
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
U okeanu buke, Majls Dejvis je bio crni mag – stvaralac, razarač, vizionar. Njegova muzika nije puki zvuk; to je ritual, alhemija, granica između svetova. Kao mitska Pantalasa – drevni okean koji je nekada okruživao Pangeu – Majlsova muzika obuhvata sve i ne pripada nikome. Ona briše granice između džeza, roka, funka i avangarde, spajajući prošlost, sadašnjost i budućnost u rasejane mreže haosa i stvaranja.
Svaki album iz njegovog električnog perioda je talas tog okeana, zaseban, ali deo veće celine – neobuzdan, hipnotičan i neumoljiv. Majls Dejvis nije komponovao muziku; on je otvarao vrata haosu, puštao ga da prodre i preobražava to što zovemo stvarnošću.
Lonely Fire
Plamen usred beskrajnog okeana zvuka. Usamljena vatra, moja omiljena njegova pesma i deo kompilacije Big Fun iz 1974. godine, nosi atmosferu ritualne meditacije. Ova numera je poput svetilišta – tiha, hipnotična, ali sa podzemnom snagom koja potresa dušu. Koristeći Harmon prigušivač, Milesova truba postaje glas melanholije, dok sitari, tabla i bogate harmonije donose istočnjačku mistiku i spiritualnost. Ovo je introspektivni pejzaž, muzika koja lebdi između realnog i imaginarnog. Nije samo plamen koji gori – neog onaj naš najličniji plamen. U Lonely Fire, osećaš kako Majls u stvari vodi kroz molitvu, a ne kroz melodiju, kroz meditaciju, a ne kroz ritam.
On the Corner
Grad, buka, puls. On the Corner je brutalna urbana simfonija – beskrajni sudar ritmova i tonova. Inspirisan energijom fanka Slaja Stouna i elektronskim eksperimentima Karlhajnca Štokhauzena, ovaj album donosi sirovu mehaničku energiju. Bas Majkla Hendersona kuca poput gradske vene, dok gitare, tabla i perkusije grade ritmički labirint u kome Majslova truba postaje vođa iz senke. Njegovi gestovi i wah-wah efekti stvaraju iluziju reda usred haosa.
Big Fun
Ni veliko, ni zabavno – Big Fun je magloviti mozaik ideja, zvukova i vizija. Sastavljen iz fragmenata sesija između 1969. i 1972, ovaj album je poput dnevnika Majslovih stvaralačkih previranja. "Lonely Fire" donosi meditativni, introspektivni ton, dok "Great Expectations"istražuje istočnjačke pejzaže sa sitarima i tablama. Nasuprot tome, "Go Ahead John" predstavlja sirovu fuziju bluza i avangarde, dok Mačerova genijalna montaža DeDžonetovih bubnjeva i Maklaflinove gitare daje potpuno novu dimenziju zvuku.
Bitches Brew
Alhemija. Eksperiment. Revolucija. Bitches Brew bio je seizmički pomak u muzici. Snimljen tokom tri dana 1969. godine, ovaj album je redefinisao džez i otvorio vrata fuziji džeza, roka i avangarde. Električni klaviri, bas klarinet i improvizacije prepliću se u haotičnim, ali hipnotičnim tokovima zvuka. Sa pesmama poput"Pharaoh’s Dance" i "Miles Runs the Voodoo Down", ovo nije bio samo projekat; to je bila eksplozija. Uz Teo Mačerovo kreativno editovanje, Bitches Brewpostao je moćni kolaž, zvučna fuzija u kojoj se melodije lome, prelivaju i ponovo rađaju
Agarta
Tamni erotični podzemni svet. Dubine u kojima zvukovi plutaju kao plankton, osvetljavajući crnilo. Agarta, snimljen uživo u Osaki 1975. godine, možda je najintenzivniji dokument Milesovog električnog perioda. U trenutku kada je Miles bio na ivici fizičke iscrpljenosti, njegova muzika bila je življa nego ikad. Uz Pit Kozija i Ređija Lukasa na gitarama i Sonija Fortuna na saksofonu, ovaj album predstavlja sonični haos – zvučni zid koji se stalno gradi i ruši. Majlsova truba, često filtrirana kroz wah-wah pedal, prožima se kroz ovaj zvučni pejzaž kao zrak svetlosti koji se probija kroz duboku tišinu. Inspirisan mitovima o podzemnim svetovima poput legendarne Agarte, ovaj album je mapa nepoznatog – granica između svetova.
Majls Dejvis nije komponovao – on je uništavao. Svaka nota je razaranje stare forme i otvaranje prostora za nešto novo. Panthalasa pored toga što je okean; ona je ideja, metafora beskonačnog u kome zvuk ne miruje. Majlsova muzika bila je njegovo oružje, alat za razbijanje granica. Bio je vizionar tog haosa, arhitekta zvučnih svetova u kojima je red samo iluzija, a haos pravilo.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Filipino Lipi, konfrontacija Apostola Pavla i Petra sa Simonom Magom, izvor slike: wikimedia commos Priča „Simon Čudotvorac“ iz zbirke Enciklopedija mrtvih Danila Kiša priča je o sukobu ideja, o sudaru vere i sumnje, o ljudskoj težnji da spozna istinu izvan granica nasledne, obavezujuće istine. Kiš, majstor literarne preciznosti, u Simona ugrađuje sve ljudske kontradikcije – radoznalost i opsenarstvo, slobodu i greh, filozofiju i akrobaciju. Njegova pojava, s minđušom u obliku zmije koja guta sopstveni rep, postavlja nas pred pitanje: da li je svet večno zarobljen u ciklusu stvaranja i uništenja, vere i obmane? Simon, lutalica i čudotvorac, javlja se na „prašnjavim putovima koji presecaju Samariju“ (1) sedamnaest godina posle smrti Isusa Nazarećanina. Njegov izgled već nosi naznaku mita: „Jedno mu je oko bilo veće od drugog, što je davalo njegovom licu pomalo sarkastičan izraz.“ (2) U levom uvu nosi minđušu uroborosa, simbola beskonačnog ciklusa, dok se opasuje lanenim konopcem...
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
„Vaše su ideje užasne, a vaša srca slaba. Vaša dela sažaljenja i okrutnosti nemaju smisla, činite ih bez spokoja, kao da im se ne može odoleti. Konačno, sve se više bojite krvi. Krvi i vremena.“ Pol Valeri Piše : Vladimir Tomić Kažu da knjige imaju svoju sudbinu ( habent sua fata libelli ), ali retko kada sudbina samog fizičkog primerka knjige tako savršeno korespondira sa onim što piše između njenih korica, kao što se to desilo meni sa Makartijevim remek-delom „ Krvavi meridijan “. Sve je počelo pre oko dve godine jednom sasvim benignom, prijateljskom pozajmicom. Moj prijatelj, dosta mlađi od mene, pripadnik one vrste mladosti koja još uvek veruje da se knjige moraju čuvati kao sakralni predmeti, neokaljani i netaknuti - dao mi je svoj primerak. Uručio mi ga je sa onim specifičnim oprezom, držeći ga obema rukama, kao da mi predaje tek rođeno dete ili napunjen pištolj sa izbrušenim orozom. Obećao sam da ću paziti. Dao sam mu reč, knjišku reč. I za...
Коментари
Постави коментар