Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Zašto je bombardovana SRJ (Deo prvi: Pildžer i Kundera)
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
„Svako ko teži ka nečemu 'uzvišenijem' mora očekivati da će jednog dana osetiti vrtoglavicu. Šta je vrtoglavica? Strah od pada? Ne, vrtoglavica je nešto drugo osim straha od pada. To je glas praznine ispod nas koji nas mami i privlači, to je želja za padom, protiv koje se, preplašeni, branimo.“ ― Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja
Moralnost je često reč koja se zloupotrebljava u političkom diskursu, posebno kada se opravdava nasilje nad suverenim državama. Milan Kundera je rekao da je borba ljudi protiv moći borba sećanja protiv zaborava. U tom duhu, sećanje na NATO bombardovanje tadašnje Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine služi kao opomena o pravim motivima te intervencije – ne zbog „moralne svrhe“ ili „principa čovečnosti“, kako su to tvrdili Toni Bler i Bil Klinton, već zbog geopolitičkih interesa, kontrole resursa i, iznad svega, koristi vojne industrije.
Preminuli Džon Pildžer, poznati australijski novinar i dokumentarista, još tada je pisao o tome kako je raspad Jugoslavije bio planski podstaknut od strane zapadnih sila kroz ekonomski pritisak Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Razorne „tržišne reforme“ eliminisale su milione radnih mesta i ostavile multietničku federaciju u siromaštvu, dok je istovremeno podržano otcepljenje republika poput Hrvatske, čime su ove zemlje postale nove ekonomske kolonije. Ideja bratstva i jedinstva, temelj jugoslovenske federacije, zamenjena je etničkim podelama i sukobima, koje su zapadne sile strateški podsticale.
Paradoksalno, Milošević, kojeg su kasnije demonizovali kao diktatora i ratnog zločinca, prvobitno je bio predstavljen kao ključni faktor stabilnosti na Balkanu. Bil Klinton ga je u telefonskom razgovoru pre 1999. godine nazivao "faktorom mira i stabilnosti". To otkriva dublju dvoličnost uloge pojedinih zapadnih političara – Milošević je bio koristan saveznik sve dok se nije usprotivio njihovim planovima, posebno NATO trupama na Kosovu. Njegova demonizacija došla je brzo, baš kao i u slučaju Sadama Huseina, jer je bio prepreka američkim posthladnoratovskim strategijama na Balkanu i širenju NATO-a ka istoku.
Bombardovanje je NATO-u pružilo priliku za vojnu dominaciju u regionu, ali je, prema Pildžeru, bilo i „vredna laboratorija za anglo-američki biznis s oružjem“. Osiromašeni uranijum, korišćen u projektilima, ostavio je dugotrajne posledice po zdravlje stanovništva, dok su kasetne bombe poput BL755, koje su sejale smrt i sakatile decu, pokazale brutalnost intervencije. U isto vreme, korporacije poput Rejtiona, Boinga i Britiš Erospejsa ostvarivale su rekordne profite od ugovora vrednih milijarde dolara.
Pildžer ukazuje na licemerje: Zapadne sile su tvrdile da brane ljudska prava na Balkanu, dok su istovremeno podržavale režime s užasnim ljudskim pravima, kao što je bio slučaj u Istočnom Timoru. Indonežanske trupe, opremljene britanskim oružjem, sprovodile su masakre, ali bombe nikada nisu pale na Džakartu. Takve intervencije nisu o moralnosti, već o geopolitici i profitu. Kosovo je postalo simbol nove imperijalne politike Zapada, gde se humanitarna retorika koristi kao pokriće za nametanje vojne i ekonomske hegemonije.
Pildžer je u svojim filmovima i tekstovima kontinuirano razotkrivao kako mediji igraju ključnu ulogu u opravdavanju ratova. Propaganda, kako kaže, zavisi od toga da „mi u medijima usmerimo obmane ne na neku udaljenu zemlju, već na vas kod kuće“. NATO bombardovanje SRJ pokazalo je kako je propaganda o "humanitarnoj intervenciji" korišćena da se sakriju pravi motivi – kontrola nad regionom i ekonomski interesi vojno-industrijskog kompleksa.
Podsećajući na ove događaje, Pildžer poziva na otpor zaboravu i pasivnosti. Sećanje je ključ za razumevanje da „moralnost“ u geopolitici često služi samo kao maska za pohlepu i moć. Jer, kako Kundera podseća, zaborav je najveći saveznik moći. Samo kroz razotkrivanje istine o prošlosti možemo izbeći ponavljanje iste šablonske brutalnosti u budućnosti.
U sumrak ćemo poći Možda daleko od svih Sami kroz oblačni odsjaj Možda i blizu svih onih ljudi što ih nikada videli nismo A uvek su tu kraj svih onih prozora obojenih čekanjem i slutnjama Možda ćemo videti srebrne mostove i zlatni grad koji se sakrio duboko ispod maglene planine Možda ćemo obilaziti oko svih onih kuća u kojima se skrivaju napuštena deca Igraju žmurke u čast nadolazeće noći Čupaju žbunje i lišća I zovu nas "Čudaci" Svaki autobus postaće bus-čekanja Na vazda besciljnom putu večitog svetskog kretanja Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa Fotografija: Milica More Milovanović 22. 2. 2023 I Одлазићемо на мостове Да посматрамо људе, И ужурбане Аутомобиле који одлазе на Места која се не померају И не могу побећи- Крајње бесмислено. Хиљаду прича Радничке класе Коју на овом свету Може да утеши једино музика И град под светлом Младог месеца Заједно као велики Хор воде кораке у Рита...
- Idemo kod prolaza ptice sa rogovima. Ja sam ve ć bio tamo, a setio sam da ć eš ti doneti fantasti č no Ru ž ino vino. - Ja sam donela sla č ke. - Šta su sla č ke? - Kako ne znaš. To su jestivi delovi slagalice koje sam napravila. Ne znaš da li da pre jedeš ili sla ž eš? - Stvari se tako brzo menjaju. - Ne menjaju se stvari ve ć ose ć anja. - Ptica je to rekla to isto ili sam je bar tako razumeo. Ona ne peva niti grok ć e kao druge ptice, niti zabada kao ponekad orlovi i usamljenici. Njen rog je tre ć e... - Piramida! Da li vidiš? Prošli smo pored nje i ona je nestala? - Ali, ovd...
Ruža je nikla iz betonske pukotine, ali nije nosila u sebi ni simboliku života, ni ljubavi, ni bilo kakve romantične ideje. Njene latice bile su prljave, posute česticama smoga i kapljama ulja iz obližnjih mašina. Ljudi su je ignorisali, prolazili pored nje bez ijednog pogleda, osim jednog čoveka koji je zastao i pljunuo pored nje, kao da je njen rast uvreda za tlo. „Ne pripadaš ovde,“ rekao je tiho, više sebi nego njoj. Ruža, naravno, nije odgovarala, ali njeno trnje izgledalo je kao da prkosi njegovim rečima. On se sagnuo, gledao je izbliza, kao da pokušava da razume njen smisao, a zatim posegnuo rukom. Nije to bio gest nežnosti, već nečega između radoznalosti i potisnutog besa. Prst mu je zakačio jedno od njenih oštrih bodlji. Kap krvi pala je na njene latice, crvena na mutno-ružičastu. „Glupa stvar,“ promrmljao je dok je sisao prst. Ali nije otišao. Stajao je i dalje, posmatrajući je kao da očekuje nešto – odgovor, objašnjenje, bilo šta. Ruža je bila nepokretna, tiha, ali njeno pri...
Коментари
Постави коментар