Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Svet kao korporacija: Kako su ideologije postale marketinške kampanje
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Scena iz filma Mreža, izvor slike wikimedia commons
Generacije naših roditelja, ali i mi, koji smo gledali dobre filmove, sigurno se sećaju čuvenog filma Mreža (Network) iz 1976. godine, u kojem se izgovara rečenica: „Svet je jedna velika korporacija.” (1) Danas ta rečenica odjekuje kao proročanstvo, posebno u vremenu kada ideologije, nekadašnji stubovi društvenog sistema, izgledaju kao prazne ljušture, alati za mobilizaciju masa radi prolaznih interesa.
Često u medijima čujemo optužbe na račun pojedinaca, uz etikete poput „fašista” ili „nacista”. Ipak, ti isti mediji, koji su tokom pandemije kovid-ludila bez pardona ignorisali glasove naučnika i stručnjaka čiji stavovi nisu bili u skladu sa zvaničnim narativom; nisu pokazali spremnost na stvarnu raspravu. Umesto toga, etikete su često korišćene kao sredstvo diskreditacije. Nedavno sam naišao na članak u kojem je Ilon Mask optužen za podršku neonacističkoj partiji iz Nemačke iako u stvarnosti verovatno nije reč ni o kakvim neonacistima. Mask, sa svojim resursima i uticajem, svakako ima sredstva da se odbrani od takvih napada. Ali ono što zabrinjava nije ovaj slučaj s Maskom, već mehanizam.
Mediji kao što su BBC i CNN – zajedno sa njihovim domaćim verzijama u balkanskim zemljam; često koriste pojmove poput „nacista”, „neonacista”, „fašista” i „ultradesničar” kada žele da nekog učine društveno neprihvatljivim. No, šta ti pojmovi zaista znače? Da li bi iko od medijskih glasnogovornika mogao da precizno objasni koncepte fašizma ili nacizma? Teško. Fašizam, kakav je definisao Musolini, i nacional-socijalizam, kakav je zastupao Hitler, gotovo da nemaju dodirnih tačaka sa savremenim svetom. Ironično, mnogi današnji desni populisti, koji se tako lako etiketiraju tim pojmovima, verovatno bi završili u logoru da je Hitler kojim slučajem živ.
Istorijski, i levica i desnica, kakve su nekada postojale, odavno su mrtve. Njihove ideje danas služe kao povremeni instrumenti, izvlačeni iz naftalina kada je potrebno mobilisati mase za neki trenutni cilj; obično lišen ideološke težine ili dugoročne svrhe.
Slavoj Žižek u svom delu Mapiranje ideologije ističe da „mediji ne samo da manipulišu javnim narativima, već kreiraju iluziju ideoloških konflikata kako bi održali status kvo.” (2) Sve to jasno vidimo danas. Ideološke podele na levicu i desnicu nisu više stvarni entiteti, one su oruđa u rukama onih koji upravljaju javnim diskursom. Na površini, sukobi deluju kao sukobi vrednosti, ali u stvarnosti oni služe kao dimna zavesa, dok se prava borba odvija iza zatvorenih vrata korporativnih soba.
Kako Kristina Lafont u svom radu Povratak kritike ideologija ukazuje: „Ideologije više nisu definisane trajnim vrednosnim sistemima, već postaju alati za prilagodbu savremenim političkim dinamikama.” (3) Ovaj pragmatizam ideologija danas se jasno ogleda u instrumentalizaciji protesta, pokreta i svakog oblika otpora. Čak i najiskrenija energija masa biva preusmerena u korist onih na vrhu.
Kada sledeći put čujete etikete poput „fašista” ili „nacista,” zastanite i zapitajte se: Ko povlači konce? Jer iluzija ideoloških konflikata nije ništa drugo do sredstvo odvraćanja pažnje, dok se pravi konflikti: oni ekonomski, politički i socijalni - odvijaju daleko od očiju javnosti, u prostorijama moći i privilegije.
Literatura:
1.Čajevski, Padi. Mreža (Scenario filma iz 1976. godine). 2. Žižek, Slavoj. Mapiranje ideologije. Verso, 1994. 3. Lafont, Kristina. Povratak kritike ideologija. Univerzitetska štampa Kembridža, 2007.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Filipino Lipi, konfrontacija Apostola Pavla i Petra sa Simonom Magom, izvor slike: wikimedia commos Priča „Simon Čudotvorac“ iz zbirke Enciklopedija mrtvih Danila Kiša priča je o sukobu ideja, o sudaru vere i sumnje, o ljudskoj težnji da spozna istinu izvan granica nasledne, obavezujuće istine. Kiš, majstor literarne preciznosti, u Simona ugrađuje sve ljudske kontradikcije – radoznalost i opsenarstvo, slobodu i greh, filozofiju i akrobaciju. Njegova pojava, s minđušom u obliku zmije koja guta sopstveni rep, postavlja nas pred pitanje: da li je svet večno zarobljen u ciklusu stvaranja i uništenja, vere i obmane? Simon, lutalica i čudotvorac, javlja se na „prašnjavim putovima koji presecaju Samariju“ (1) sedamnaest godina posle smrti Isusa Nazarećanina. Njegov izgled već nosi naznaku mita: „Jedno mu je oko bilo veće od drugog, što je davalo njegovom licu pomalo sarkastičan izraz.“ (2) U levom uvu nosi minđušu uroborosa, simbola beskonačnog ciklusa, dok se opasuje lanenim konopcem...
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
„Vaše su ideje užasne, a vaša srca slaba. Vaša dela sažaljenja i okrutnosti nemaju smisla, činite ih bez spokoja, kao da im se ne može odoleti. Konačno, sve se više bojite krvi. Krvi i vremena.“ Pol Valeri Piše : Vladimir Tomić Kažu da knjige imaju svoju sudbinu ( habent sua fata libelli ), ali retko kada sudbina samog fizičkog primerka knjige tako savršeno korespondira sa onim što piše između njenih korica, kao što se to desilo meni sa Makartijevim remek-delom „ Krvavi meridijan “. Sve je počelo pre oko dve godine jednom sasvim benignom, prijateljskom pozajmicom. Moj prijatelj, dosta mlađi od mene, pripadnik one vrste mladosti koja još uvek veruje da se knjige moraju čuvati kao sakralni predmeti, neokaljani i netaknuti - dao mi je svoj primerak. Uručio mi ga je sa onim specifičnim oprezom, držeći ga obema rukama, kao da mi predaje tek rođeno dete ili napunjen pištolj sa izbrušenim orozom. Obećao sam da ću paziti. Dao sam mu reč, knjišku reč. I za...
Коментари
Постави коментар