Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Ruža
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Ruža je nikla iz betonske pukotine, ali nije nosila u sebi ni simboliku života, ni ljubavi, ni bilo kakve romantične ideje. Njene latice bile su prljave, posute česticama smoga i kapljama ulja iz obližnjih mašina. Ljudi su je ignorisali, prolazili pored nje bez ijednog pogleda, osim jednog čoveka koji je zastao i pljunuo pored nje, kao da je njen rast uvreda za tlo.
„Ne pripadaš ovde,“ rekao je tiho, više sebi nego njoj. Ruža, naravno, nije odgovarala, ali njeno trnje izgledalo je kao da prkosi njegovim rečima. On se sagnuo, gledao je izbliza, kao da pokušava da razume njen smisao, a zatim posegnuo rukom. Nije to bio gest nežnosti, već nečega između radoznalosti i potisnutog besa. Prst mu je zakačio jedno od njenih oštrih bodlji. Kap krvi pala je na njene latice, crvena na mutno-ružičastu.
„Glupa stvar,“ promrmljao je dok je sisao prst. Ali nije otišao. Stajao je i dalje, posmatrajući je kao da očekuje nešto – odgovor, objašnjenje, bilo šta. Ruža je bila nepokretna, tiha, ali njeno prisustvo delovalo je kao izazov.
Iznad njih, oblaci su se povlačili tek toliko da jedan zrak sunca probije sivilo. Svetlost je pala pravo na ružu, obasjavajući njene oštećene latice. U tom trenutku, ona je delovala drugačije – ne lepša, ne čarobna, već upornija, kao da govori: „I dalje stojim.“
Čovek je zatezao vilicu. Taj osećaj, ta nelagodnost koju je osećao gledajući ružu, nije ga puštala. Nije znao zašto ga je nešto tako nevažno izazivalo. Možda zato što je bilo protiv pravila. Beton je bio pobeda, znak da je priroda savladana, ukroćena. Ruža u betonu bila je greška. Ali greška koja nije odustajala.
Dok je on stajao, duboko zamotan u svoje misli, žena u crnoj jakni prošla je pored njega i zaustavila se. Pogled joj je pao prvo na ružu, a zatim na čoveka. Njeno lice bilo je ozbiljno, gotovo tužno, ali u očima joj se videlo nešto poput inata.
„Šta radiš?“ upitala je, prekrštajući ruke.
„Gledam ovaj korov kako se igra cveta,“ rekao je, pokušavajući da zvuči ravnodušno. U glasu mu se ipak čula nota nervoze.
„To nije korov,“ rekla je ona mirno. „To je otpor.“
On se nasmejao, glasno i neiskreno, kao da njene reči želi da obori sopstvenim podsmehom. „Ruža u betonu nije otpor. To je greška prirode.“
„Greška?“ upitala je, pogledavši ga direktno, skoro pronicljivo. „A šta si ti onda?“
Nije odmah odgovorio. Njene reči pogodile su ga na način koji nije očekivao. U njegovom pogledu nešto se promenilo – oštrina je popustila, kao da se lomila. Ruža je stajala između njih, nepomična, ali njeno prisustvo delovalo je kao tiho pitanje, nešto što nijedno od njih nije moglo ignorisati.
„Ruža nije ništa,“ rekao je konačno, pokušavajući da povrati kontrolu. „Ali ipak stoji ovde.“
Žena je na to samo klimnula, s malim osmehom koji je govorio više nego što je želela da kaže. „Da,“ rekla je. „I dalje stoji.“
Okrenula se i otišla, ostavljajući ga samog s ružom i onim što je sada osećao u sebi – nejasan pritisak, pitanje koje nije umeo da postavi. Gledao je biljku, sada obasjanu tim jednim zrakom sunca, i osetio kako se nešto u njemu pokreće, nešto što je dugo bilo uspavano ili zaboravljeno.
Ruža je i dalje stajala u pukotini, tanka i krhka, ali neumoljiva. Beton je bio svuda oko nje, hladan i težak, ali nije mogao da je slomi.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
ATU hronika Sunca
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Piše: Vladimir Tomić Sadržaj: Ogledalo i identitet Jezik i nesvesno Realno i trauma Želja i društvo Nedostatak kao pokretač Lakan danas Literatura i izvori Slikar: "Ja i selo", Mark Šagal, izvor slike: Wikipedia Commons Žak Lakan nije psihoanalitičar koga je lako razumeti, ali njegove ideje o tome kako se oblikujemo kroz slike, jezik i odnose s drugima nalaze se svuda oko nas. To nije teorija zatvorena u akademskim knjigama, već nešto što možemo prepoznati u svakodnevnim situacijama: od detinjstva do društvenih mreža, od ljubavnih odnosa do naših najvećih nesigurnosti. Lakan nije pokušavao da nam pruži jednostavne recepte za život, već da nam pokaže kako funkcioniše naš svet i naše želje. Ogledalo i identitet Sve počinje ogledalom...
O zbirci pesama Treći put ti govorim o ljubavi... Pavla Gligorovića Piše: Vladimir Tomić Knjiga počinje posvetom: „za moju majku, srećan 80-ti rođendan.” Posle nje stoji citat Česlava Miloša koji se završava pitanjem: „Čemu, kad će nas svet ionako zaboraviti?” Već na tom mestu uspostavljena je glavna napetost zbirke. Sa jedne strane nalazi se osamdeseti rođendan, sasvim određeni ljudski život koji traje dovoljno dugo da postane čitava mala istorija. Sa druge je svet, golema ravnodušna naprava koja zaboravlja i pobednike i poražene. Intimna posveta majci postaje prvi odgovor Milošu. Ako svet zaboravlja, pesma će makar zapisati kome je knjiga namenjena. Književnost je ponekad mala protivadministracija zaborava: popisuje sitnice izvan zvanične istorije, jednu majku, jedno lice, jedan rođendan, jun u Rimu, pjegava leđa na parketu, cigaretu pod mesecom. Naslov Treći put ti govorim o ljubavi... obećava ponavljanje i spiralno kretanje. Ova knjiga p...
Коментари
Постави коментар