Originalni poster filma Baraka iz 1992. godine Lični esej o filmu Rona Frikea (Ron Fricke) Piše: Vladimir Tomić Godine 2006, u jednom čet-razgovoru, mudra osoba koju sam tada poznavao slučajno je pomenula film Baraka . Nije ga preporučivala onako kako ljudi obično preporučuju filmove, uz prepričavanje radnje, ime glumca ili nekoliko prideva koje sutradan zaboravimo. Samo je kratko napisala da joj je taj film promenio život. Ta rečenica mi je ostala u glavi duže od razgovora u kojem je izgovorena. Kasnije sam gledao Baraku . Do danas sam joj se vratio više od deset puta. Ipak, ne mogu reći da mi je promenila život iz korena, bar ne u onom značenju koje toj frazi daju savremeni priručnici za samopomoć, turističke ispovesti i razni new age likovi. U tim knjigama neko se jednog jutra probudi, ostavi posao, stan, rodbinu, neplaćene račune i verovatno zubara, pa ode da putuje po svetu kao da je jedina prepreka putovanju ...
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Ruža
Преузми линк
Facebook
X
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
ARHIVA STAROG OBLAKA KAKTUSAČitate arhivsku verziju teksta sa starog Blogger izdanja. Aktivna i uređena verzija Oblaka Kaktusa sada je na sajtu oblakkaktusa.com.
Ruža je nikla iz betonske pukotine, ali nije nosila u sebi ni simboliku života, ni ljubavi, ni bilo kakve romantične ideje. Njene latice bile su prljave, posute česticama smoga i kapljama ulja iz obližnjih mašina. Ljudi su je ignorisali, prolazili pored nje bez ijednog pogleda, osim jednog čoveka koji je zastao i pljunuo pored nje, kao da je njen rast uvreda za tlo.
„Ne pripadaš ovde,“ rekao je tiho, više sebi nego njoj. Ruža, naravno, nije odgovarala, ali njeno trnje izgledalo je kao da prkosi njegovim rečima. On se sagnuo, gledao je izbliza, kao da pokušava da razume njen smisao, a zatim posegnuo rukom. Nije to bio gest nežnosti, već nečega između radoznalosti i potisnutog besa. Prst mu je zakačio jedno od njenih oštrih bodlji. Kap krvi pala je na njene latice, crvena na mutno-ružičastu.
„Glupa stvar,“ promrmljao je dok je sisao prst. Ali nije otišao. Stajao je i dalje, posmatrajući je kao da očekuje nešto – odgovor, objašnjenje, bilo šta. Ruža je bila nepokretna, tiha, ali njeno prisustvo delovalo je kao izazov.
Iznad njih, oblaci su se povlačili tek toliko da jedan zrak sunca probije sivilo. Svetlost je pala pravo na ružu, obasjavajući njene oštećene latice. U tom trenutku, ona je delovala drugačije – ne lepša, ne čarobna, već upornija, kao da govori: „I dalje stojim.“
Čovek je zatezao vilicu. Taj osećaj, ta nelagodnost koju je osećao gledajući ružu, nije ga puštala. Nije znao zašto ga je nešto tako nevažno izazivalo. Možda zato što je bilo protiv pravila. Beton je bio pobeda, znak da je priroda savladana, ukroćena. Ruža u betonu bila je greška. Ali greška koja nije odustajala.
Dok je on stajao, duboko zamotan u svoje misli, žena u crnoj jakni prošla je pored njega i zaustavila se. Pogled joj je pao prvo na ružu, a zatim na čoveka. Njeno lice bilo je ozbiljno, gotovo tužno, ali u očima joj se videlo nešto poput inata.
„Šta radiš?“ upitala je, prekrštajući ruke.
„Gledam ovaj korov kako se igra cveta,“ rekao je, pokušavajući da zvuči ravnodušno. U glasu mu se ipak čula nota nervoze.
„To nije korov,“ rekla je ona mirno. „To je otpor.“
On se nasmejao, glasno i neiskreno, kao da njene reči želi da obori sopstvenim podsmehom. „Ruža u betonu nije otpor. To je greška prirode.“
„Greška?“ upitala je, pogledavši ga direktno, skoro pronicljivo. „A šta si ti onda?“
Nije odmah odgovorio. Njene reči pogodile su ga na način koji nije očekivao. U njegovom pogledu nešto se promenilo – oštrina je popustila, kao da se lomila. Ruža je stajala između njih, nepomična, ali njeno prisustvo delovalo je kao tiho pitanje, nešto što nijedno od njih nije moglo ignorisati.
„Ruža nije ništa,“ rekao je konačno, pokušavajući da povrati kontrolu. „Ali ipak stoji ovde.“
Žena je na to samo klimnula, s malim osmehom koji je govorio više nego što je želela da kaže. „Da,“ rekla je. „I dalje stoji.“
Okrenula se i otišla, ostavljajući ga samog s ružom i onim što je sada osećao u sebi – nejasan pritisak, pitanje koje nije umeo da postavi. Gledao je biljku, sada obasjanu tim jednim zrakom sunca, i osetio kako se nešto u njemu pokreće, nešto što je dugo bilo uspavano ili zaboravljeno.
Ruža je i dalje stajala u pukotini, tanka i krhka, ali neumoljiva. Beton je bio svuda oko nje, hladan i težak, ali nije mogao da je slomi.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
ATU hronika Sunca
Podrži naš blog!
Za uplate na dinarski račun: Banka Intesa: 160-5400100702599-06
Na ime: Vladimir Tomić
Filipino Lipi, konfrontacija Apostola Pavla i Petra sa Simonom Magom, izvor slike: wikimedia commos Priča „Simon Čudotvorac“ iz zbirke Enciklopedija mrtvih Danila Kiša priča je o sukobu ideja, o sudaru vere i sumnje, o ljudskoj težnji da spozna istinu izvan granica nasledne, obavezujuće istine. Kiš, majstor literarne preciznosti, u Simona ugrađuje sve ljudske kontradikcije – radoznalost i opsenarstvo, slobodu i greh, filozofiju i akrobaciju. Njegova pojava, s minđušom u obliku zmije koja guta sopstveni rep, postavlja nas pred pitanje: da li je svet večno zarobljen u ciklusu stvaranja i uništenja, vere i obmane? Simon, lutalica i čudotvorac, javlja se na „prašnjavim putovima koji presecaju Samariju“ (1) sedamnaest godina posle smrti Isusa Nazarećanina. Njegov izgled već nosi naznaku mita: „Jedno mu je oko bilo veće od drugog, što je davalo njegovom licu pomalo sarkastičan izraz.“ (2) U levom uvu nosi minđušu uroborosa, simbola beskonačnog ciklusa, dok se opasuje lanenim konopcem...
Hampstead Heath with a Rainbow, John Constable (1776-1837) Srce zaigra kada ugledam Dugu na nebu tkanu; Tako je bilo kada je moj život počinjao; Tako je sada kada sam muškarac: Neka bude tako i kada postanem star, Ili nek mrem! Dete je otac Deteta; I moći ću da poželim da moji Dani Vezani budu svaki sa svakim, prirodnom pobožnošću. Vilijam Vordsvort (1770 – 1850) Prepevao i preveo Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa 28. 5. 2023. My heart leaps up when I behold A rainbow in the sky: So was it when my life began; So is it now I am a man; So be it when I shall grow old, Or let me die! The Child is father of the Man; And I could wish my days to be Bound each to each by natural piety. William Wordsworth
Scena iz filma Mreža, izvor slike wikimedia commons Generacije naših roditelja, ali i mi, koji smo gledali dobre filmove, sigurno se sećaju čuvenog filma Mreža (Network) iz 1976. godine, u kojem se izgovara rečenica: „Svet je jedna velika korporacija.” (1) Danas ta rečenica odjekuje kao proročanstvo, posebno u vremenu kada ideologije, nekadašnji stubovi društvenog sistema, izgledaju kao prazne ljušture, alati za mobilizaciju masa radi prolaznih interesa. Često u medijima čujemo optužbe na račun pojedinaca, uz etikete poput „ fašista” ili „nacista” . Ipak, ti isti mediji, koji su tokom pandemije kovid-ludila bez pardona ignorisali glasove naučnika i stručnjaka čiji stavovi nisu bili u skladu sa zvaničnim narativom; nisu pokazali spremnost na stvarnu raspravu. Umesto toga, etikete su često korišćene kao sredstvo diskreditacije. Nedavno sam naišao na članak u kojem je Ilon Mask optužen za podršku neonacističkoj partiji iz Nemačke iako u stvarnosti verovatno nije reč ni o kakvim neonaci...
Коментари
Постави коментар